Pismo obiteljima pape Ivana Pavla II.

05 Sep 2020 - 1 minuta za čitanje

Dokument

Pismo obiteljima koje se nalazi na ovoj stranici možete čitati u PDF i EPUB formatu.

Pismo obiteljima na engleskom jeziku se može pročitati ovdje.

Drage obitelji!

Slavljenje Godine obitelji za mene je dobra prilika da pokucam na vrata vaše kuće, željan srdačno vas pozdraviti i s vama popričati. To i činim ovim pismom, polazeći od onoga što sam u prvim danima svoga Petrova služenja pisao u enciklici Redemptor hominis. Bio sam napisao: "Čovjek je put Crkve" (usp. RH 14).

To rekavši mislio sam nadasve na višestruke putove kojima se čovjek zaputio, a istodobno htjedoh istaknuti kako je duboka želja Crkve da mu se pridruži u hodu putovima zemaljskoga življenja. Crkva sudjeluje u radostima i nadama, u žalostima i tjeskobama (usp. GS 1) na putu ljudske svakodnevnice, duboko uvjerena da ju je sam Krist usmjerio tim stazama. On je, naime, čovjeka Crkvi povjerio; a povjerio joj ga je kao "put" njezina poslanja i njezina služenja.

Obitelj - put Crkve

Među tim brojnim putovima, obitelj je prvi i najvažniji put: zajedničarski, premda ostaje pojedinačni, jedinstven i neponovljiv, kao što je neponovljiv svaki čovjek; put kome ljudsko biće ne može izmaknuti. Doista, on redovito dolazi na svijet unutar obitelji, zbog čega se može reći da njoj duguje i samu činjenicu što kao čovjek postoji. Nedostaje li mu obitelj, u čovjeku koji dolazi na svijet nastaje zabrinjavajući i bolni manjak koji će opteretiti cijeli njegov budući život. Crkva je srdačnom skrbi bliza svima koji tako nešto doživljavaju, jer dobro zna kako je temeljna uloga što pripada obitelji. Ona štoviše zna da redovito čovjek izlazi iz obitelji da bi sa svoje strane u novoj obiteljskoj jezgri ostvario vlastiti životni poziv. Čak ako odluči ostati samcem, može se reći da obitelj ostaje njegovo životno obzorje, kao ona osnovna zajednica u kojoj su korijeni cijele mreže njegovih društvenih odnosa, od onih bližih i najneposrednijih do onih najdaljih. Ne govorimo li i o svim ljudima koji žive na svijetu kao o "obitelji čovječanstva"?

Obitelj izvire iz one iste ljubavi kojom Stvoritelj grli stvoreni svijet, kao što je već rečeno "u početku", u Knjizi Postanka (1,1). Isus, pak, u Evanđelju to snažno potvrđuje: "Bog... je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga sina" (Iv 3,16). Jedinorođeni Sin, istobitan s Ocem, "Bog od Boga i Svijetlo od Svjetla", ušao je u ljudsku povijest po obitelji: Utjelovljenjem se je Sin Božji na izvjestan način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama... ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Djevice Marije, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu. Ako, dakle, Krist "potpuno otkriva čovjeka njemu samome", čini to počevši od obitelji u kojoj je odlučio omogućiti mu roditi se i rasti. Zna se da je Otkupitelj velik dio svoga života proveo u nazaretskoj skrovitosti, "podložan" (Lk 2,51) kao "Sin čovječji" Mariji, svojoj Majci, i drvodjelcu Josipu. Nije li ta njegova sinovska "poslušnost" već prvi izraz one poslušnosti Ocu "sve do smrti" (Fil 2,8), po kojoj je svijet otkupio.

Božansko otajstvo utjelovljenja Riječi u tijesnom je, dakle, odnosu s ljudskom obitelji. Ne samo s jednom, onom nazaretskom, nego na neki način sa svakom obitelji, prema onome što Drugi vatikasnki koncil tvrdi za Sina Božjega da se je on u utjelovljenju "na stanoviti način sjedinio sa svakim čovjekom". Hodajući za Kristom koji je "došao" na svijet "služiti" (Mt 20,28), Crkva smatra služenje obitelji jednom od svojih bitnih zadaća. U tom smislu kako čovjek, tako i obitelj predstavljaju "put Crkve".

Obitelj koja, među različitim narodima i zemljama, uvijek i posvuda ostaje "put Crkve", u stanovitom smislu još više postaje upravo ondje gdje obitelj trpi od unutrašnjih napetosti ili je podvrgnuta štetnim kulturalnim, socijalnim i ekonomskim uvjetima koji podrivaju njezinu unutrašnju čvrstoću, ako je čak ne sprečavaju da se uopće oblikuje.

Molitva

Molitva čini da se Sin Božji nastani među nama: "Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, ondje sam i ja među njima" (Mt 18,20). Ovo Pismo obiteljima prije svega se želi ponizno obratiti Kristu neka ostane u svakoj ljudskoj obitelji, želi ga po maloj obitelji roditelja i djece pozvati neka se nastani u velikoj obitelji mnogih naroda, kako bismo svi, zajedno s njima, mogli u istini govoriti: "Oče naš!"

Značajno je da upravo u molitvi i po molitvi čovjek najjednostavnije i najdublje otkriva svoju prepoznatljivu osobnost. Ljudsko ja u molitvi lakše spoznaje dubinu svoga osobnoga bića. To vrijedi također za obitelj koja nije samo osnovna stanica društva nego upravo posjeduje vlastitu osebujnost. Ta osebujnost se najprije duboko potvrđuje i učvršćuje kad se članovi obitelji susreću u zajedničkom sazivanju: "Oče naš." Molitva učvršćuje čvrstoću i duhovni sklad obitelji prodonoseći da ona sudjeluje u jakosti Božjoj. U svečanom blagoslovu mladenaca, u sklopu obreda sklapanja braka, svećenik ovako saziva Gospodina: "Izlij na njih (na mladence) milost Duha Svetoga kako bi snagom tvoje ljubavi u svojim srcima ostali vjerni bračnome savezu". I iz toga "izlijeva Duha Svetoga" izvire unutrašnja snaga obitelji kao sposobnost sjedinjavanja u ljubavi i istini.

Ljubav i skrb za sve obitelji

Neka Godina obitelji postane zborna i neprestana molitva svake pojedine "domaće Crkve" i svega Božjega naroda. Neka ta molitva dosegne i one obitelji u poteškoćama i opasnostima, one obeshrabrene ili razdijeljenje i one koje se nalaze u prilikama što ih apostolska konstitucija označuje "neredovite". O da bi se sve osjetile zagrljene ljubavlju i skrblju braće i sestara!

U Godini obitelji molitva je nadasve ohrabrujuće svjedočenje što ga pružaju obitelji koje u kućnom zajedništvu ostvaruju svoj poziv čovječnog i kršćanskog življenja. Mnogo ih je u svakom narodu, biskupiji i župi! Razumno je misliti da baš one predstavljaju "pravilo", premda treba računati i s mnogim "nepravilnostima". Iskustvo pokazuje koliko je važna uloga obitelji koja je usklađena s pravilima ćudoređa, kako bi čovjek koji se u obitelji rađa i oblikuje bez nesigurnosti pošao putem dobra, zauvjek upisanog u njegovo srce. Izgleda pak da u naše dane mnogi naumi koje podupiru moćne snage smjeraju k razaranju obitelji. Ponekad čak izgleda da se nastoji na svaki način prikazati kao nešto "redovito" i privlačno, čak očaravajuće, one slučajeve koji su zaista "neuredni". Oni doista protuslove "istini i ljubavi" koje trebaju nadahnjivati i voditi uzajamne odnose između muškaraca i žena i stoga prouzrokuju napetosti i podijele u obiteljima, s teškim posljedicama osobito za djecu. Zamračuje se moralna savjest, izobličuje se ono što je istinito, dobro i lijepo, sloboda se zamjenjuje pravim ropstvom. Kako li su pred svim tim što se događa suvremene i pobudne riječi apostola Pavla o slobodi kojom nas je Krist oslobodio i o ropstvu koje proizvodi grijeh (usp. Gal 5,1)!

Tako postajemo svjesni koliko je u Crkvi korisna i čak potrebna Godina obitelji; koliko je nezamjenjivo svjedočenje svih obitelji koje svakodnevno žive svoje zvanje; koliko li je žurno potrebna velika molitva mnogih obitelji koja raste i obuhvaća cijeli svijet i u kojoj se izriče zahvalnost za ljubav u istini, za "izlijev Duha Svetoga", za Kristovu prisutnost među roditeljima i djecom: Krista koji je Otkupitelj i Zaručnik, koji nas je "do kraja ljubio" (usp. Iv 13,1). Duboko smo uvjereni da je ta ljubav veća od sviju (usp. 1 Kor 13,13) i vjerujemo da je sposobna pobjednički nadvisiti sve što nije ljubav.

Neka se ove godine neprestano uzdiže molitva Crkve, molitva obitelji, "domaćih Crkava"! Neka to čuje najprije Bog a zatim i ljudi, neka ih ne obuzdaju sumnje, neka oni što posrću zbog ljudske slabosti ne podliježu napasnom sjaju prividnih dobara koja se nude u svakoj napasti.

U Kani Galilejskoj, kamo je Isus bio pozvan na svadbu, Majka, koja je također bila nazočna, rekla je slugama "Učinite ono što vam kaže" (Iv 2,5). Te riječi upućuje Marija i nama koji smo se zaputili u Godinu obitelji. A Krist nas u ovom izvarednom povijesnom trenutku snažno poziva na veliku molitvu s obiteljima i za obitelji. Djevica nas Majka poziva da se s tom molitvom sjedinimo s osjećajima njezina Sina koji ljubi svaku pojedinu obitelj. Tu je ljubav iskazao na početku svoga otkupiteljskoga poslanja, upravo svojom posvetnom nazočnošću u Kani Galilejskoj, prisutnošću koja i sada traje.

Molimo za obitelji svega svijeta. Po Isusu, s njime i u njemu, molimo Oca "od koga se imenuje svako roditeljstvo na nebu i na zemlji" (Ef 3,15).

Muško i žensko stvori ih

Bog stvara snagom svoje riječi: "Neka bude" (Post 1,3). Značajno je da se ta Božja riječ, u slučaju stvaranja čovjeka, nadopunjava riječima: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična" (Post 1,26). Prije nego što će stvoriti čovjeka, Stvoritelj kao da ulazi sam u sebe da bi ondje potražio uzorak i nadahnuće u otajstvu svoga Bitka koje se već tu, na neki način, otkriva kao božansko "Mi". Iz toga otajstva stvaranjem proizlazi ljudsko biće: "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" (Post 1,27).

Bog blagoslovi nova bića rekavši: "Plodite se i množite se i napunite zemlju i sebi je podložite" (Post 1,28).

Ni jedno živo biće, osim čovjeka, nije stvoreno "na sliku i priliku Božju". Ljudsko očinstvo i majčinstvo, premda su biološki slični roditeljstvu kod drugih bića u prirodi, sadrže bitno i isključivo "sličnost" s Bogom na kojoj se temelji obitelj kao ljudska zajednica življenja, kao zajednica ljubavlju sjedinjenih osoba.

U svijetlu Novoga zavjeta moguće je uvidjeti kako iskonski uzor obitelji treba tražiti u samome Bogu, u trojstvenom otajstvu njegova života. Božansko "Mi" vječni je uzorak ljudskog "mi"; nadasve onoga "mi" što ga čine muškarac i žena stvoreni na sliku i priliku Božju. Čovjek je "od početka" stvoren kao muško i žensko: život ljudskog zajedništva - od malih zajednica do cijeloga društva - označen je tim izvornim dvojstvom. Iz njega poizlaze "muškost" i "ženstvenost" svakog pojedinca, kao što iz njega svaka zajednica doseže svoje osebujno bogastvo u uzajamnom nadopunjavanju osoba. Izgleda da se na to odnose riječi Knjige Postanka: "muško i žensko stvori ih" (Post 1,27). To je i prva potvrda jednakoga dostojanstva muškarca i žene: oboje su jednako osobe. Takvo njihovo uspostavljanje, s osebujnim dostojanstvom koje iz toga proizlazi, "od početka" određuje značajke općeg dobra čovječanstva u svim protegama i na svim područjima života. Tom zajedničkom dobru njih oboje, muškarac i žena, daju vlastiti doprinos po kojemu se u samom korijenu ljudskoga suživota pronalazi značajka zajedništva i uzajamnog nadopunjavanja.

Bračni savez

Obitelj je uvijek smatrana prvim i temeljnim izrazom ljudske društvene naravi. To se u srži ni danas nije promijenilo. No, u naše se doba radije ističe koliko obitelj, koja predstavlja najmanju i prvotnu ljudsku zajednicu, dobiva osobnim doprinosom muškarca i žene. Obitelj je, naime, zajednica osoba kojima je vlastiti način postojanja i zajedničkog življenja, upravo zajedništvo. I tu - ne dovodeći u pitanje apsolutnu transcedenciju Stvoriteljevu u odnosu na svako stvorenje - izbija jedinstveni odnos s božanskim "Mi". Samo su osobe sposobne postojati "u zajednici". Obitelj započinje od bračne zajednice koju Drugi vatikanski koncil označuje kao "savez" u kome se muškarac i žene "uzajamno darivaju i prihvaćaju".

Knjiga Postanka otvara se toj istini kad glede uspostave obitelji po braku tvrdi: "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo" (Post 2,24). Krist u Evanđelju, u prepirci sa Farizejima, ponavlja te riječi i dodaje: "Prema tome, oni više nisu dva, nego jedno tijelo. Dakle: što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!" (Mt 19,6). On iznova ističe obvezujući sadržaj onoga što je bilo "od početka" (Mt 19,8) i što trajno u sebi čuva taj sadržaj. Ako to Učitelj potvrđuje "sada", time želi učiniti jasnim i nedvojbenim, na pragu Novoga zavjeta, nerazriješiv značaj braka kao temelj zajedničkoga dobra obitelji.

Kad zajedno s Apostolom prigibamo koljena pred Ocem po kome se imenuje sako očinstvo i majčinstvo (usp. Ef 3,14-15), spoznajemo da je roditeljljstvo događanje po kome se obitelj, već uspostavljena bračnim ugovorom, ostvaruje "u punom i osebujnom značenju". Majčinstvo nužno uključuje očinstvo, i uzajamno, očinstvo nužno uključuje majčinstvo. To je plod dvojnosti koje je Stvoritelj "od početka" udijelio ljudskome biću.

Upozorio sam na dva pojma koji su sredni ali nisu istovjetni: pojam "zajedništvo" i pojam "zajednica". "Zajedništvo" sadrži osobne odnose između "ja" i "ti". "Zajednica" pak nadvisuje taj prikaz usmjerujući se na "društvo", na "mi". Obitelj, zajednica osoba, ipak je prvo ljudsko "društvo". Ono se javlja čim se ostvaruje bračni ugovor koji uvodi muža i ženu u trajno zajedništvo ljubavi i života te se potpuno i na osebujan način dopunjava rađanjem djece. "Zajedništvo" muža i žene početak je obiteljske "zajednice". Obiteljska "zajednica" do dna je prožeta onim što čini vlastitu bit "zajedništva". Ta može li se na razini čovječnosti ikoje "zajedništvo" usporediti s onim koje se uspostavlja između majke i djeteta što ga je ona pod srcem nosila i dala na svijet?

U tako uspostavljenoj obitelji iskazuje se novo jedinstvo u kome se potpuno ispunjava odnos roditeljskog "zajedništva". Iskutvo pokazuje da to ispunjenje predstavlja zadatak i izazov. Zadatak obuhvaća muža i ženu u ostvarenju njihova izvornog saveza. Djeca koja se od njih rađaju trebala bi - i tu je izazov - učvrstiti taj savez obogaćujući i produbljujući bračno zajedništvo oca i majke. Kad se to ne događa, treba se pitati nije li sebičnost, koja se zbog ljudske sklonosti na zlo krije i u ljubavi između muškarca i žene, jača od te ljubavi. Muž i žena moraju toga biti svjesni. Potrebno je da od samog početka srca i misli upravljaju k Bogu "od koga se imenuje svako roditeljstvo", kako bi njihovo očinstvo i majčinstvo iz toga vrela crpilo snagu za trajno obnavljanje u ljubavi.

Očinstvo i majčinstvo predstavljaju sami u sebi izuzetnu potvrdu ljubavi omogućujući joj da otkrije izvornu širinu i dubinu. No, to se ne događa samo od sebe nego je upravo zadatak povjeren jednom i drugom. U njihovu životu očinstvo i majčinstvo uspostavljaju stanovitu "novost" i bogastvo koje je tako uzvišeno da mu se može približiti samo "na koljenima".

Iskustvo pokazuje da ljudska ljubav, koja je po naravi usmjerena očinstvu i majčinstvu, biva ponekad zahvaćena dubokom krizom i čak ozbiljno ugrožena. U takvim prilikama treba razmisliti o traženju usluga koje pružaju bračni i obiteljski savjetnici po kojima je među ostalim moguće potražiti i pomoć specijalista psihologa i psihoterapeuta. No ipak se ne smije zaboraviti da uvijek važi ono što je Apostol rekao: "Prigibam koljena pred Ocem od koga se imenuje svako roditeljstvo na nebu i na zemlji." Brak, sakrament braka, savez je osoba u ljubavi. A ljubav može biti produbljena i očuvana samo od Ljubavi, one Ljubavi koja je "izlivena u našim srcima po Duhu Setomu koji nam je dan" (Rim 5,5).

Prigibajući koljena pred Ocem, Apostol moli da "dadne... da se ojačate u snazi po njegovom Duhu u nutarnjega čovjeka" (Ef 3,16). Ta "snaga nutarnjega čovjeka" nužna je u obiteljskom životu, osobito u kritičnim momentima kad je, naime, ljubav - koja je u liturgijskom obredubračnog pristanka izražena riječima: "Obećajem ti vjernost uvijek... u sve dane života svoga" - pozvana pobijediti tešku kušnju.

Dvoje u jedinstvu

Samo su "osobe" sposobne izgovoriti te riječi; samo su one sposobne živjeti "u zajedništvu" na osnovi uzajamnoga izbora koji je, ili bi trebao biti, potpuno svjestan i slobodan. Knjiga Postanka, na mjestu gdje kaže da će čovjek ostaviti oca i majku da se sjedini sa svojom ženom (usp. Post 2,24), prikazujući muža kao sina i ženu kao kćerku, iznosi na vidjelo da brak potječe od svjesno i slobodnog izbora. Kako prikladno shvatiti taj uzajamni izbor ako se ne bi imala pred očima cijela istina o osobi, o razumnom i slobodnom biću? Drugi vatikanski koncil govori nadasve o "stanovitoj sličnosti između jedinstva božanskih osoba i jedinstva Božje djece u istini i ljubavi".

Takvo izražavanje, bogato i bremenito, prije svega potvrđuje ono što je odlučno za unutrašnju istovjetnost svakog muškarca i svake žene. Ta je istovjetnost u sposobnosti življenja u istini i ljubavi; još i više u potrebi istine i ljubavi kao sastojnica osobnoga života. Ta potreba za istinom i za ljubavi otvara čovjeka Bogu i stvorenjima. Otvara ga drugim osobama, životu "u zajedništvu", osobito braku i obitelji. U koncilskim riječima "zajedništvo" osoba u stanovitom se smislu izvodi iz otajstva trojstvenoga "Mi", pa se stoga i "bračno zajedništvo" povezuje s tim otajstvom. Obitelj koja polazi od ljubavi muža i žene, korjenito proizlazi iz Božjega otajstva. To odgovara najintimnijem biću muža i žene, njihovu urođenom i izvornom osobnom dostojanstvu.

Muž i žena se u braku uzajamno tako čvrsto povezuju da - prema rječima Knjige Postanka - postaju "jedno tijelo" (Post 2,24). Po tjelesnom ustrojstvu muško i žensko, dva ljudska bića, premda tjelesno različiti, jednako sudjeluju u sposobnosti življenja u "istini i ljubavi". Ta sposobnost, značajka svakoga ljudskog bića ako je osoba, ujedno je duhovna i tjelesna. Već su po tijelu muškarac i žena osposobljeni da u braku čine "osobno zajedništvo". Kad se snagom bračnoga ugovora oni tako sjedinjuju da postaju "jedno tijelo", njihovo sjedinjenje treba se događati "u istini i ljubavi" iskazivajući tako zrelost koja je vlastita osobama stvorenima na sliku i priliku Božju.

Obitelj koja iz toga proizlazi prima svoju unutrašnju čvrstoću od bračnoga ugovora koji je Krist uzdigao na razinu sakramenta. Ona crpe vlastitu zajedničku narav, upravo svoje značajke "zajedništva" iz onoga osnovnog zajedništva muža i žene koje se nastavlja u djeci. "Jeste li spremni odgovorno i s ljubavlju djecu koju vam Bog dade prihvatiti i odgajati...?" - pita predvoditelj u obredu sklapanja braka. Odgovor mladenaca odgovara unutrašnjoj istini ljubavi koja ih sjedinjuje. Njihovo pak jedinstvo, mjesto da ih zatvori u njih same, otvara ih novom životu, novoj osobi. Kao roditelji oni će biti sposobni darivati život biću sličnome njima, ne samo "tijelu njihova tijela i kosti njihovih kostiju" (usp. Post 2,23) nego slici i sličnosti Božjoj, upravo osobi.

Pitajući: "Jeste li spremni?", Crkva upozorava mladence da se nalaze pred stvarateljskom moći Božjom. Pozvani su postati roditelji, odnosno sudjelovati sa Stvoriteljem u darivanju života. Surađivati s Bogom u pozivanju na život novih ljudskih bića znači pridonositi prenošenju one božanske slike i sličnosti koju nosi svaki "rođen od žene".

Rodoslovlje osobe

Zajedništvom osoba koje se ostvaruje u braku, muž i žena započinju obitelj. S obitelji se povezuje rodoslovlje svakoga čovjeka: rodoslovlje osobe. Ljudsko očinstvo i majčinstvo imaju biološke korijene, ali istodobno nadvisuju biologiju. Apostol "prigibajući koljena pred Ocem po kome se imenuje svako roditeljstvo i na nebu i na zemlji", stavlja nam i stanovitom smislu pred oči cio svijet živih bića, od duhovnih na nebesima do tjelesnih na zemlji. Svako rađanje ima svoj izvorni uzorak u Božjem Roditeljstvu. Ipak, kad je o čovjeku riječ, ta kozmička dimenzija sličnosti s Bogom nije dovoljna za primjereno određenje odnosa očinstva i majčinstva. Kad se iz bračnog sjedinjenja rađa novi čovjek, on donosi sa sobom na svijet novu jedinstvenu sliku i sličnost samog Boga: u biologiju rađanja upisano je rodoslovlje osobe.

Tvrdeći da muž i žena kao roditelji surađuju s Bogom Stvoriteljem u začeću i rođenju novoga ljudskog bića, ne mislimo samo na biološke zakone nego mnogo više želimo istaknuti da je u ljudskom očinstvu i majčinstvu sam Bog prisutan drugačije nego što se to događa u ikojem drugom rađanju "na zemlji". Doista, samo od Boga može proizaći ona "slika i sličnost" koja je vlastita ljudskome biću, kako se to i dogodilo u stvaranju. Rađanje je nastavak stvaranja (usp. enciklika Pija XII. Humani generis, 1950.g.).

Tako se, dakle, koliko u začeću, toliko i u rođenju novoga čovjeka roditelji nalaze pred "velikim misterijem" (Ef 5,32). I novo ljudsko biće, jednako kao i njegovi roditelji, pozvano je postojati kao osoba, pozvano je na život "u istini i ljubavi". Taj poziv ne odnosi se samo na ono što je u vremenu, nego se u Bogu raskriljuje u vječnosti. To je protega rodoslovlja osobe koju nam je Krist sasvim razotkrio, osvjetljujući svojim evanđeljem ljudsko življenje i umiranje, i stoga također značenje ljudske obitelji.

Kao što Koncil tvrdi, čovjek je "na zemlji jedino biće koje je Bog htio radi njega samoga". Čovjekov postanak ne odgovara samo biološkim zakonima nego izravno stvoriteljskoj volji Božjoj. Ta volja proteže se na rodoslovlje sinova i kćeri ljudskih obitelji. Bog je "htio" čovjeka od početka - i Bog čovjeka "hoće" u svakom ljudskom začeću i rođenju. Bog "hoće" čovjeka kao sebi slično biće, kao osobu. Taj čovjek, svaki čovjek, stvoren je od Boga "radi njega samoga". To se odnosi na sve, i na one koji se rađaju bolesni ili zaostali. U svačijem osobnom ustrojstvu upisana je volja Božja koja hoće da taj čovjek bude u stanovitom smislu svoj vlastiti cilj. Bog dariva čovjeka njemu samome, povjeravajući ga istodobno obitelji i društvu kao njihov zadatak. Roditelji, našavši se pred novim ljudskim bićem, jesu, ili bi trebali biti, sasvim svjesni toga da Bog "hoće" toga čovjeka "radi njega samoga".

Taj sržni izričaj vrlo je bogat i dubok. Od samog časa začeća, zatim od časa rođenja, novo je biće određeno da u punini izrazi svoju ljudskost - da pronađe samo sebe kao osobu. To se odnosi baš na sve, također na kronične bolesnike i nesposobne. "Biti čovjek", to je njegovo temeljno zvanje: "biti čovjek" po mjeri primljenoga dara. Po mjeri onoga "talenta" koji je sama ljudska narav, i tek zatim po mjeri drugih primljenih darova. U tom smislu Bog hoće svakoga čovjeka "radi njega samoga". U Božjemu naumu zvanje osobe ipak ide preko granica vremena. Ide u susret Očevoj volji objavljenoj u utjelovljenoj Riječi: Bog hoće na čovjeka protegnuti sudjelovanje u samom božanskom životu. Krist kaže: "Došao sam da imaju život, da ga imaju u izobilju" (Iv 10,10).

Nije li posljednje čovjekovo određenje u protuslovlju s tvrdnjom da Bog hoće čovjeka "radi njega samoga"? Zar čovjek, ako je stvoren za božanski život, zaista postoji "radi sebe samoga"? To je doista ključno pitanje od velikoga značenja bilo za pojavu, bilo za prestanak njegova zemaljskog postojanja: važno za cijeli život. Moglo bi izgledati da Bog, određujući čovjeka za božanski život, toga čovjeka potpuno izuzima od njegova postojanja "radi njega samoga". Koji odnos između osobnog života i sudjelovanja u trojstvenom Životu? Sveti Augustin odgovara glasovitim riječima: "Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi" (Ispovijesti, 1,1). To "nemirno srce" naznačuje da doista nema protuslovlja između jednog i drugog usmjerenja nego da su oni povezani, usklađeni, duboko sjedinjeni. Po svome vlastitom rodoslovlju, osoba stvorena na sliku i priliku Božju, upravo sudjelujući u njegovu Životu, postoji i ostvaruje se "radi sebe same". Sadržaj toga ostvarenja je punoća Života u Bogu, ona o kojoj Krist govori (usp. Iv 6,37-40) da nas je otkupio kako bi nas u nju uveo (Mk 10,45).

Muž i žena žele djecu za sebe, u njima vide krunu svoje uzajamne ljubavi. Žele ih za obitelj - kao najdragocjeniji dar. Ta je želja do stanovite mjere razumljiva. Ipak, u ljubavi bračnoj, kao i očinskoj i majčinskoj, mora biti upisana istina o čovjeku koju je sržno i određeno izrazio Koncil ustvrdivši da Bog "hoće čovjeka radi njega samoga". Stoga se volja Božja mora uskladiti s voljom roditeljskom. U tom smislu oni moraju htjeti novo ljudsko stvorenje kao što ga i Stvoritelj hoće: "radi njega samoga". Ljudsko htijenje uvijek je i neizbježno podložno zakonu vremena i prolaznosti. Božje je pak vječno. "Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh", stoji u knjizi proroka Jeremije. "Prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih" (Jer 1,5). Rodoslovlje osobe je stoga u prvom redu povezano s Božjom vječnošću, a tek potom s očinstvom i majčinstvom koji se događaju u vremenu. Čim je začet, čovjek je namijenjen Božjoj vječnosti.

Zajedničko dobro braka i obitelji

Bračni pristanak određuje i utvrđuje dobro koje je zajedničko braku i obitelji. "Uzimam tebe... za svoju ženu - za svoga muža - i obećajem ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i u bolest. Ljubiti ću te i štovati u sve dane života svoga." Brak je jedinstveno zajedništvo osoba. Na osnovi toga zajedništva obitelj je pozvana postati zajednicom osoba. To je zadatak što ga mladenci preuzimaju "pred Bogom i pred Crkvom", na što ih svećenik podsjeća kad oni uzajamno daju bračni pristanak. Svi sudionici obreda svjedoci su toga njihova zadatka; u njima je na neki način prisutna Crkva i građanska zajednica, životne sredine nove obitelji.

Riječi bračnoga pristanka određuju ono što čini zajedničko dobro bračnog para i obitelji. Tu je prije svega određeno zajedničko dobro muža i žene: ljubav, vjernost, uzajamno štovanje, doživotno trajanje njihove veze: "u sve dane života". Dobro jednog i drugog, što je istodobno dobro njih oboje, treba postati zatim dobro djece. Zajedničko dobro, po svojoj naravi, dok povezuje pojedine osobe, osigurava pravo dobro svakoj od njih. Ako Crkva, kao uostalom i država, prihvaća bračni pristanak izražen spomenutim riječima, čini to zbog toga što je taj pristanak "upisan u njihova srca" (Rim 2,15). Bračni drugovi uzajamno daju bračni pristanak, potvrđujući zakletvom, što znači pred Bogom, istinu svoga pristanka. Kao krštenici oni su u Crkvi djelitelji sakramenta braka. Sveti Pavao uči da je ta njihova uzajamna obveza "veliko otajstvo" (Ef 5,32).

Riječi bračnoga pristanka izrazuju dakle ono što čini zajedničko dobro muža i žene i naznačuju ono što treba biti zajedničko dobro buduće obitelji. Da bi to bilo jasno, Crkva ih pita jesu li spremni prihvaćati i kršćanski odgajati djecu koju im Bog bude htio darovati. Pitanje se odnosi na zajedničko dobro budućega obiteljskog gnijezda imajući pred očima rodoslovlje osoba koje su upisane u samo ustrojstvo braka i obitelji. Pitanje glede djece i njihova odgoja tijesno je povezano s bračnim pristankom, s prisegom ljubavi, bračnoga štovanja, doživotne vjernosti. Prihvaćanje i odgajanje djece - dva od glavnih ciljeva obitelji - uvjetovani su ispunjenjem te obaveze. Očinstvo i majčinstvo predstavljaju zadatak koji po naravi nije samo tjelesni nego duhovni; preko njih, naime, teče rodoslovlje osobe koje ima svoj vječni početak u Bogu i koje treba k njemu dovesti.

Godina obitelji, godina osobite obiteljske molitve trebala bi učiniti da svaka obitelj bude svega toga iznova i duboko svjesna. Koliko li bogatstvo biblijskih ulomaka može biti podloga takvih molitava! Uz riječi Svetoga pisma treba uvijek dodati osobne uspomene muža i žene - roditelja, također djece i unuka. Pomoću rodoslovlja osoba, bračno zajedništvo postaje zajedništvo naraštaja. Sakramentalno jedinstvo njih dvoje, zapečaćeno ugovorom pred Bogom sklopnjenim, traje i učvršćuje se u slijedu naraštaja. To jedinstvo mora postati jedinstvo molitve. No, da bi se to moglo znakovito pokazati u Godini obitelji, potrebno je da molitva postane običaj ukorijenjen u obiteljsku svakodnevnicu. Molitva je zahvaljivanje, slavljenje Boga, traženje oproštenja, prošnja i zazivanje. U svakome od tih svojih oblika obiteljska molitva mnogo može Bogu reći. Ima također toliko reći ljudima, počevši od uzajamnog zajedništva osoba koje su povezane obiteljskim vezama.

"Što je čovjek da ga se spominješ? (Ps 8,5), pita psalmist. Upravo se u molitvi na najjednostavniji način iskazuje stvaralačko i roditeljsko Božje spominjanje. Ne samo i ne toliko da se čovjek Boga spominje, nego upravo da se Bog spominje i čovjeka. Stoga molitva obiteljske zajednice postaje prostor zajedničkog i uzajamnog spominjanja: obitelj je, naime, zajednica više naraštaja. U molitvi svi trebaju naći mjesta: oni koji žive i oni koji su već umrli, kao i svi oni koji tek trebaju doći na svijet. U obitelji treba moliti za svakoga, srazmjerno dobru koje obitelj predstavlja za njega i dobru koje on predstavlja za obitelj. Molitva najčešće potvrđuje to dobro, baš kao zajedničko dobro obitelji. Dapače, ona uvijek iznova potiče na dobro. U molitvi obitelj se prepoznaje kao prvotno "mi" u kojemu je svatko "ja" ili "ti"; svatko je drugome i uzajamno muž ili žena, otac ili majka, brat ili sestra, djed ili unuk.

Jesu li takve obitelji kojima upravljam ovo pismo? Sigurno je mnogo takvih, ali u doba u kome živimo javlja se nastojanje da se obiteljsko gnijezdo suzi na samo dva naraštaja. To se često događa zbog tjesnoće stanova, naročito u velikim gradovima. Ali nerijetko se to događa i zbog uvjerenja da više naraštaja zajedno otežava bliskost i uopće život. No, zar je doista tako? Malo je čovječnog življenja u suvremenim obiteljima. Nedostaju osobe za stvaranje i dijeljenje zajedničkog dobra. Dobro, naime, po svojoj naravi, ište da se i stvara i dijeli s drugima: "dobro teži dijeliti se" (sv.Toma Akvinski, Summa Theologiae, I, q.5, a.4, ad 2). Što je dobro više zajedničko, toliko je više i vlastito: moje - tvoje - naše. To je unutrašnja zakonitost opstanka u dobru, u istini i ljubavi. Ako čovjek zna tu zakonitost prihvatiti i slijediti, njegov opstanak uistinu postaje "nesebičan dar".

Nesebično sebedarje

Ustvrdivši da je čovjek na zemlji jedino stvorenje što ga je Bog htio radi njega samoga, Koncil odmah dodaje da on "ne može potpuno naći samoga sebe osim po iskrenom sebedarju". To bi moglo izgledati protuslovnim, ali doista nije. To je, dapače, velik i čudesan paradoks ljudskoga postojanja: postojanja koje je pozvano služiti istini u ljubavi. Ljubav čini da se čovjek ostvaruje iskrenim sebedarjem: ljubiti znači davati i primati ono što se ne može ni kupiti ni prodati nego samo slobodno uzajamno podariti.

Darivanje osobe po svojoj naravi ište biti trajno i neopozivo. Nerazješivost braka ponajprije izvire iz biti takva dara: dara osobe osobi. U tom uzajamnom darivanju iskazuje se svadbeni značaj ljubavi. U davanju bračnog pristanka mladenci se zovu vlastitim imenom: "Ja... uzimam tebe... za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost... u sve dane života svoga". Takav dar obvezuje mnogo jače i dublje od ičega što bi moglo biti "stečeno" na koji god način i bilo po koju cijenu. Prigibajući koljena pred Ocem od koga se imenuje svako očinstvo i majčinstvo, budući roditelji postaju svjesni da su "otkupljeni". Oni su doista stečeni za visoku cijenu, cijenom najiskrenijega od svih mogućih darova, krvlju Kristovom u kojoj po sakramentu sudjeluju. Kruna liturgijskog obreda sklapanja braka je euharistija - žrtva "predanoga tijela" i "prolivene krvi" - koja se na neki način izražava u bračnom pristanku. Kad se muž i žena u braku uzajamno darivaju i prihvaćaju u jedinstvu "jednoga tijela", njihov život se prožimlje smislom iskrenoga sebedarja. Bez njega bi brak bio isprazan, dok zajedništvo osoba izgrađeno na tome smislu postaje roditeljsko zajedništvo. Kad prenose život djetetu, novo ljudsko "ti" uključuje se u putanju bračnoga "mi"; osoba koju će oni zvati novim imenom: "naš sin...; naša kći...". "Stekoh čovjeka po Gospodinu" (Post 4,1), kaže Eva, prva žena u povijesti. Riječ je o ljudskom biću devet mjeseci očekivanom a zatim "pokazanom" roditeljima, braći i sestarama. Cijelo događanje začeća, razvoja u majčinoj utrobi, rađanja i rođenja, kao da stvara prikladan prostor da bi se novo stvorenje moglo pojaviti kao "dar", što ono doista od početka i jest. Zar bi se moglo drugačije nazvati to krhko i bespomoćno biće, u svemu ovisno o svojim roditeljima i potpuno im povjereno? Novorođenče se dariva roditeljima samim tim što dolazi na svijet. Njegovo postojanje je već dar, prvi Stvoriteljev dar stvorenju.

U novorođenčetu ostvaruje se zajedničko dobro obitelji. Kao što zajedničko dobro muža i žene nalazi ispunjenje u bračnoj ljubavi koja je spremna darovati i prihvatiti novi život, tako se zajedničko dobro obitelji postiže po toj istoj bračnoj ljubavi koja se uobličuje u novorođenom. U rodoslovlju osobe upisano je rodoslovlje obitelji, oteto zaboravu bilježenjem u matice krštenih, premda je to sve samo društvena posljedica činjenice da je "čovjek došao na svijet" (Iv 16,21).

No, zar je doista istina da je novo ljudsko biće dar za roditelje? Dar za društvo? Reklo bi se da ništa na to ne upućuje. Rođenje čovjekovo koji put izgleda tek jednostavan statistički podatak, zabilježen poput tolikih drugih u spisima o pučanstvu. Zacijelo rođenje djeteta znači za roditelje nove napore, nove troškove, druga ograničenja. Eto razloga koji ih mogu uvesti u napast da ne žele još jedno rođenje (usp. enciklika Ivana Pavla II.: Sollicitudo rei socialis 25). U nekim društvenim i kulturalnim sredinama ta je napast osobito jaka. Zar ondje dijete nije dar? Zar dolati samo uzimati a ne davati?

Eto nekih uznemirujućih pitanja kojih se suvremeni čovjek teško oslobađa. Dijete dolazi zauzeti prostor, a reklo bi se da je na svijetu prostora sve manje. No, zar je doista istina da ono baš ništa ne pridonosi obitelji i društvu? Nije li ono ipak "čestica" onoga zajedničkog dobra bez koje se ljudske zajednice lome i dolaze u smrtnu opasnost? Zar je to moguće nijekati? Dijete donosi samo sebe na dar braći, sestrama, roditeljima, cijeloj obitelji. Njegov život postaje dar i samim darovateljima života koji će uvijek osjećati da je to dijete nazočno, da sudjeluje u njihovu življenju, da pridonosi zajedničkom dobru njih samih i obiteljske zajednice. To je jednostavna i duboka istina koja ostaje očevidnim unatoč zamršenosti i mogućem oboljenju duševnoga ustrojstva određene osobe. Zajedničko dobro svega društva prebiva u čovjeku, koji je - kako smo istaknuli - "put Crkve" (enciklika Ivana Pavla II. Redemptor hominis 14, usp. njegovu encikliku Centesimus annus 53). On je prije svega "slava Božja": "Gloria Dei vivens homo", prema glasovitoj tvrdnji svetoga Ireneja (Adversus haereses IV, 20,7) koja bi se i ovako mogla prevesti: "Slava je Božja da čovjek živi".Tu smo pred, moglo bi se reći, najuzvišenijem definicijom čovjeka: slava Božja i zajedničko dobro svega što postoji; zajedničko dobro ljudskog roda.

Da! Čovjek je zajedničko dobro: zajedničko dobro obitelji i čovječanstva, pojedinih skupina i višestrukih društvenih ustrojstava. No, potrebno je razlikovati glede stupnja i načina: čovjek je zajedničko dobro, naprimjer, naroda kome pripada ili države koje je građanin; ali je to mnogo određenije, jedinstveno i neponovljivo za svoju obitelj. On je to ne samo kao pojedinac u ljudskome mnoštvu nego upravo kao "ovaj čovjek". Bog Stvoritelj poziva ga u opstanak "radi njega samoga", i dolazeći na svijet, čovjek u obitelji počinje svoju "veliku avanturu", pothvat življenja. "Ovaj čovjek" u svakom slučaju ima pravo biti priznat zbog njegova ljudskog dostojanstva. Upravo to dostojanstvo utvrđuje osobi mjesto među ljudima, osobito u obitelji. Obitelj je zaista - više nego ikoja druga ljudska stvarnost - okoliš u kome čovjek može živjeti "radi sebe samoga", i to iskrenim sebedarjem. Stoga obitelj ostaje društvena ustanova koja se ne može niti se smije ičim nadomjestiti, upravo "svetište života" (enciklika Centesimus annus 39).

Činjenica pak da se rađa čovjek, da je "čovjek došao na svijet" (Iv 16,21), predstavlja vazmeni znak. O tome sam Isus govori učenicima, kako izvješćuje evanđelist Ivan, uspoređujući prije svoje muke i smrti žalost zbog svoga odlaska s trpljenjem žene rodilje: "Žena kad rađa žalosna je (što znači: trpi) jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet (Iv 16,21). Čas Kristove smrti (usp. Iv 13,1) ovdje je uspoređen s časom kad ženu spopadnu trudovi; rođenje novoga čovjeka nalazi punu usporedbu s pobjedom Gospodinova uskrsnuća nad smrću. Ta usporedba navodi na razna razmišljanja. Kao što je Kristovo uskrsnuće objava života preko granica smrti, tako je rođenje djeteta objava života koji je po Kristu uvijek određen za "punoću života" koja je u samome Bogu: "Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,10). Tu je u svojoj najdubljoj vrijednosti otkriveno pravo značenje izraza svetog Ireneja: "Gloria Dei vivens homo".

Evanđeoska istina o sebedarju, bez koga se čovjek ne može "potpuno pronaći" omogućuje vrednovati koliko je taj "iskreni dar" duboko usađen u dar Boga Stvoritelja i Otkupitelja, u "milosti Duha Svetoga" koju voditelj obreda sklapanja braka zaziva da se "izlije" na mladence. Bez toga "izlijevanja" bilo bi zaista teško sve to shvatiti i vršiti kao čovjekovo zvanje. Ipak, toliki svijet to shvaća! Toliko muškarci i žene usvajaju tu istinu sve do spoznaje da samo u njoj susreću "Istinu i život" (Iv 14,6). Bez te istine život bračnih drugova i obitelji ne uspijeva doseći doista ljudski smisao.

Eto radi čega se Crkva nikad ne umara naučavati i svjedočiti tu istinu. Premda iskazuje majčinsko razumijevanje za mnoge i složene krizne prilike u kojima se obitelji nalaze, kao što ima razumijevanja za moralnu krhkost svakog ljudskog bića, Crkva je uvjerena da mora ostati potpuno vjerna istini o ljudskoj ljubavi; inače bi sama sebe izdala. Udaljiti se od te spasonosne istine bilo bi kao zatvoriti "oči srca" (Ef 1,18) koje pak trebaju biti uvijek otvorene svjetlu kojim Evanđelje osvijetljuje ljudsko življenje (usp. 2Tim 1,10). Treba čvrsto obnavljati i uporno jamčiti svijest o tome iskrenom sebedarju kojim čovjek "pronalazi samoga sebe" pred mnogim oporbama koje Crkvu salijeću od promicatelja civilizacije lažnoga napretka (usp. Sollicitudo rei socialis 25). Obitelj iskazuje uvijek nove dimenzije ljudskoga dobra i time utvrđuje nove odgovornosti. Riječ je o odgovornosti za ono osebujno zajedničko dobro u koje je uključeno dobro svakoga čovjeka:svakog člana obiteljske zajednice; dobro zacijelo "teško", ali očaravajuće.

Odgovorno očinstvo i majčinstvo

Vrijeme je u skopu ovoga pisma obiteljima istaknuti dva međusobna povezana pitanja. Jedno općenitije, odnosi se na civilizaciju ljubavi, drugo osebujnije, odnosi se na odgovorno očinstvo i majčinstvo.

Već smo rekli da brak upućuje na osobitu odgovornost za zajedničko dobro: najprije dobro muža i žene, zatim obitelji. To zajedničko dobro uspostavlja se od čovjeka, od vrijednosti osobe i od onoga što predstavlja mjeru njezina dostojanstva. Čovjek unosi sa sobom tu širinu u svaki društveni, ekonomski i politički poredak. U krugu pak braka i obitelji ta odgovornost iz više razloga postaje još "zahtjevnija". Pastoralna konstitucija Gaudium et spes ne govori bez razloga o "vrednovanju dostojanstva braka i obitelji". Koncil vidi u tom "vrednovanju" zadatak kako Crkve tako i države; no to u svakoj kulturi ipak ostaje prije svega dužnost osoba koje, sjedinjene brakom, tvore određenu obitelj. "Odgovorno očinstvo i majčinstvo" izražavaju određenu obvezu za ostvarenje te dužnosti koja u suvremenom svijetu poprima nove značajke.

Napose se odgovorno očinstvo i majčinstvo odnosi izravno na trenutak kad muž i žena, sjedinjujući se "u jedno tijelo", mogu postati roditelji. Trenutak je to bogat naročitom vrijednosti kako za njihov međusobni odnos tako i za njihovo služenje životu: oni mogu postati roditelji - otac i majka - priopćavajući život novome ljudskom biću. Dvije dimenzije bračnog sjedinjenja, sjedinjavanje i stvaranje novoga života, ne mogu biti umjetno razdvojene bez ugrožavanja intimne istine samoga bračnog čina (Humanae vitae 12).

To je trajno crkveno učenje, a "znaci vremena", kojih smo upravo svjedoci, pružaju nove razloge da ga osobito snažno ističemo. Sveti Pavao, tako pozoran za pastoralne zahtjeve svoga vremena, jasno je i čvrsto zahtijevao upornost "bilo bi zgodno ili nezgodno" (usp. 2 Tim 4,2), bez straha zbog toga što se "više ne podnosi zdrava nauka" (usp. 2 Tim 4,3). Njegove su riječi dobro znane svima koji, duboko shvaćajući prilike našega doba, očekuju da Crkva ne samo ne odstupi od "zdrave nauke" nego da je naviješta novom snagom, pronalazeći u sadašnjim "znacima vremena" razloge za njezino dalje providnosno produbljivanje.

Mnogi od tih razloga pronalaze se već u samim znanostima koje su se razvile na starom panju antropologije u različite struke, poput biologije, psihologije, sociologije - koje su se opet razgranale u nove struke. Sve se one na stanovit način vrte oko medicine koja je istodobno znanost i vještina (ars medica) u službi ljudskoga života i zdravlja. No, razlozi o kojima je ovdje riječ proizlaze osobito iz višestrukog ljudskog iskustva koje u stanovitom smislu znanosti prethodi i znanost slijedi.

Muž i žena vlastitim iskustvom uče što znači odgovorno očinstvo i majčinstvo; to uče i zahvaljujući iskustvu drugih parova koji žive u sličnim uvjetima te su tako postali otvoreniji za podatke znanosti. Može se reći da "znanstvenici" uče od "bračnih drugova" da bi se sa svoje strane osposobili te bračne drugove mjerodavnije podučavati o odgovornom roditeljstvu i načinima njegova postizanja.

Ovo je pitanje široko raspravljano u koncilskom dokumentima, u enciklici Humanae vitae, u "Prijedlozima" Biskupske sinode g. 1980, u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio i sličnim spisima sve do naputka Donu vitae Kongregacije za nauk vjere. Crkva naučava moralnu istinu glede odgovornog očinstva i majčinstva braneći je od zabludnih pogleda i usmjerenja koja su danas proširena. Zašto to Crkva čini? Zar možda zbog toga što ne uviđa problematiku na koju upozoravaju toliki što na tom području savjetuju popuštanje nastojeći o tome Crkvu uvjeriti neopravdanim pritiscima, ako ne i izravnim prijetnjama? Nerijetko se doista crkvenom Učiteljstvu prigovara da se je udaljilo i zatvorilo duhu modernoga doba; da je djelovanje toga Učiteljstva štetno čovječanstvu, čak i samoj Crkvi. Ustrajući nepopustljivo na vlastitim stajalištima - kažu - Crkva će na kraju izgubiti popularnost te će se vjernici od nje sve više udavaljati.

No, zar je moguće prihvatiti da bi Crkva, osobito biskupi u zajedništvu s Papom, bila neosjetljiva za tako teška i hitna pitanja? Pavao VI. uviđao je baš na tom području pitanja tako životna da su ga navela objaviti encikliku Humanae vitae. Temelj na kome se osniva crkveni nauk o odgovornom očinstvu i majčinstvu je nadasve širok i čvrst. Koncil to naznačuje osobito nauku o čovjeku kad tvrdi da je on "na zemlji jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga" i koje ne može "potpuno sebe pronaći nego po iskrenom sebedarju" (usp. GS 24). Razlog je tome što je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju i što ga je otkupio jedinorođeni Sin Očev koji postade čovjekom radi nas i radi našega spasenja.

Drugi vatikanski koncil, osobito pozoran glede čovjeka i njegova poziva, tvrdi da bračno sjedinjenje, biblijsko "jedno tijelo", može biti potpuno shvaćeno i protumačeno samo pribjegavajući vrijednostima osobe i dara. Svaki muškarac i svaka žena potpuno se ostvaruju iskrenim sebedarjem te je za bračne drugove trenutak bračnoga sjedinjenja najosobitije iskustvo takva sebedarja. Tada muž i žena, u "istini" svoje muškosti i ženskosti, postaju uzajamnim darom. Cio je bračni život dar, ali to se naročito očituje kad muž i žena, predajući se uzajamno u ljubavi, ostvaruju taj susret koji od njih dvoje čini "jedno tijelo" (Post 2,24).

Tada oni proživljavaju trenutak osobite odgovornosti također zbog razloga mogućega začeća koje je povezano s bračnim činom. Muž i žena mogu u taj čas postati otac i majka, dajući početak opstanku novog ljudskog bića, koje će se zatim razviti u majčinu tijelu. Premda žena prva saznaje da je postala majkom, i muškarac s kojim se je bila sjedinila u "jedo tijelo", po njezinu svjedočenju postaje svjestan da je postao otac. Oboje su odgovorni za moguće kao i za stvarno očinstvo i majčinstvo. Muškarac ne može ne priznati ili ne prihvatiti posljedicu odluke koja je bila i njegova. Ne može se sakrivati iza uzrečica poput onih : "ne znam ja", "nisam htio", "ti si htjela". Bračno sjedinjenje u svakom slučaju nosi sa sobom odgovornost muškarca i žene, odgovornost koja je moguća a postaje djelatnom kad je okolnosti nametnu. To vrijedi osobito za muškarca koji, premda je i on djelatnik početka događanja koje dovodi do rođenja, ostaje biološki udaljen, jer se to doista razvija u ženi. No, kako bi se muškarac mogao ne osjećati odgovornim? Oboje, muškarac i žena, trebaju zajedno, pred sobom i pred drugima, preuzeti odgovornost za novi život koji su probudili.

Taj zaključak dijele i ljudske znanosti. Treba ipak dublje zadrijeti, razglabajući značenje bračnog čina u svijetlu spomenutih vrijednosti "osobe" i "dara". To Crkva čini svojim ustrajnim učenjem, osobito u Drugome vatikanskom koncilu.

U času bračnoga čina, muž i žena pozvani su odgovorno potvrditi uzajamno sebedarje što su utvrdili bračnim ugovorom. No, zakonitost potpunog darivanja sebe drugome sadrži moguću otvorenost potomstvu: tako je brak pozvan da se potpunije ostvari kao obitelj. Istina je da uzajamno darivanje muža i žene nema za jedini cilj rađanje djece, nego je samo u sebi uzajamno zajedništvo ljubavi i života. Uvijek treba biti zajamčena unutrašnja istina takva dara. "Unutrašnje" (intimno) nije isto što i "subjektivno". Ta riječ štoviše označuje bitnu sukladnost s objektivnom istinom onoga i one koji se darivaju. Osoba se nikad ne smije smatrati sredstvom za postizanje nekog cilja, osobito nikada sredstvom "užitka". Ona, osoba, jest i mora biti sam cilj svakoga čina. Samo tada djelovanje odgovara pravom dostojanstvu osobe.

Zaključujući svoje razmišlajnje o tom tako važnom i osjetljivom predmetu, želim posebno ohrabriti vas, predragi muževi i žene, i sve oni koji vam pomažu shvatiti i ostvarivati crkveni nauk o braku, o odgovornom očinstvu i majčinstvu. Posebno mislim na crkvene predstojnike, na mnoge studente, teologe, filozofe, pisce i publiciste koji se ne prilagođavaju prevladavajućem kulturalnom konformizmu, nego su hrabro spremni "privati protiv struje". To se ohrabrenje naročito odnosi na sve brojnije stručnjake, liječnike i odgojitelje, prave laičke apostole, za koje je vrednovanje dostojanstva braka i obitelji postalo važnim životnim zadatkom. Svima im u ime Crkve zahvaljejem! Što bi bez njih mogli činiti svećenici, biskupi i sam Petrov nasljednik? Od toga sam polazio sve se više uvjeravajući već od prvih godina svoga svećeništva, otkako započeh sjediti u ispovjedaonici da bih sudjelovao u brigama, strahovima i nadama tolikih bračnih drugova. Susretoh teške slučajeve pobune i odbacivanja, ali istodobno tolike osobe zadivljujući odgovorne i plemenite! Dok pišem ovo pismo, sve ih imam pred očima grleći ih ljubavlju i molitvom.

Dvije civilizacije

Predrage obitelji, pitanje odgovornog očinstva i majčinstva ulazi u cijeli predmet "civilizacije ljubavi" o kojoj vam sada želim govoriti. Iz svega što je dosad rečeno jasno proizlazi da je obitelj u osnovi one civilizacije koju je Pavao VI. označio kao "civilizaciju ljubavi" (usp. propovijed na zaključenju Svete godine 25. prosinca 1975). Taj je izraz ušao zatim u crkveno naučavanje i s njim smo se već srodili. Danas je teško zamisliti crkveno zauzimanje ili zauzimanje u Crkvi koje bi izbjeglo vezu s civilizacijom ljubavi. Taj se izraz povezuje s tradicijom "domaće Crkve" u prvotnom kršćanstvu, ali se sasvim određeno odnosi i na suvremeno doba. glede korijena riječi izraz "civilizacija" dolazi od "civis" što znači "građanin", a ističe političku dimenziju življenja svakog pojedinca. Najdublji pak smisao izraza "civilizacija" nije toliko politički, koliko je upravo "humanistički". Civilizacija pripada povijesti čovjeka jer odgovara njegovim duhovnim i moralnim težnjama. Stvoren na sliku i priliku Božju, on je uz ruku Stvoriteljevih primio svijet s obvezom da ga oblikuje na svoju sliku i priliku. Upravo iz ispunjenja tog zadatka proizlazi civilizacija koja napokon nije drugo nego "humanizacija, očovječenje svijeta".

Civilizacija dakle u stanovitom smislu ima isto značenje kao i "kultura", uljudba. Moglo bi se stoga govoriti o "kulturi ljubavi" premda radije ostajemo na već usvojenom izrazu. Civilizacija ljubavi u tom smislu riječi nadahnjuje se riječima koncilske konstitucije Gaudium et spes: "Krist... potpuno otkriva čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva" (GS22). Može se stoga tvrditi da civilizacija ljubavi polazi od objave Boga koji "je ljubav", kako kaže Ivan (1 Iv 4,8.16), a ljubav je uspješno opisao Pavao u himni ljubavi u prvoj poslanici Korinćanima (13, 1-13). Ta je civilizacija prisno povezana s ljubavlju koja je "izlivena u našim srcima po Duhu Svetome koji nam je dan" (Rim 5,5) i raste zahvaljujući ustrajnom obrađivanju o kome tako dojmljivo govori evađeoska prispodoba o trsu i lozama: "Ja sam istinski trs a otac moj vinogradar. Svaku lozu koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese" (Iv 15,1-2). U svjetlu tih i drugih ulomaka Novoga zavjeta moguće je shvatiti što se podrazumijeva pod "civilizacija ljubavi" i zašto je obitelj srođena s tom civilizacijom. Ako je obitelj prvi "put Crkve", treba dodati da je i civilizacija ljubavi "put Crkve" koja hoda svijetlom i zove na taj put obitelji i druge društvene narodne i međunarodne ustanove upravo radi obitelji i po obiteljima. Obitelj, zaista, po višestrukim razlozima ovisi o civilizaciji ljubavi u kojoj nalazi razloge svoga obiteljskoga bića. Istodobno obitelj je u središtu i u srcu civilizacije ljubavi. Istinskoj pak ljubavi pripada svijest da je Bog "Ljubav" - i da je čovjek na zemlji jedino stvorenje koje je Bog pozvao u opstanak "radi njega samoga". Čovjek stvoren na sliku i priliku Božju ne može se "potpuno pronaći osim iskrenim sebedarjem. Bez takva poimanja čovjeka, osobe i zajednica osoba u obitelji, ne može biti civilizacije ljubavi. I ozvratno: bez civilizacije ljubavi nemoguće je takvo poimanje osoba i zajednica osoba. Obitelj je osnovna "stanica društva". Ali tu treba Krist - "trs" iz kojega "loze" crpu sok - da ta stanica ne bi bila izložena prijetnji svojevrsnoga kulturalnog iskorjenjenja koja može doći iznutra ili izvana. Doista, ako s jedne strane postoji "civilizacija ljubavi", s druge strane preostaje mogućnost razorne "protucivilizacije" kao što danas potvrđuju tolika usmjerenja i prilike.

Tko može nijekati da živimo u doba velike krize koja se osobito izrazuje kao duboka "kriza istine"? Kriza istine ponajprije znači krizu pojmova. Izrazi kao što su "ljubav", "sloboda", "iskreni dar", i čak oni kao "osoba", "osobna prava" - znače li u stvarnosti ono što po svojoj naravi sadrže? Eto zbog čega se pokazuje za Crkvu i za svijet - prije svega na Zapadu - značajnom i važnom enciklika o "Sjaju istine" (Veritatis splendor). Samo ako istine o slobodi i zajednici osoba u braku i obitelji opet steknu svoj sjaj, doista će se pokrenuti izgradnja civilizacije ljubavi i tad će biti moguće uspješno govoriti - kako to čini Koncil - o "vrednovanju dostojanstva braka i obitelji" (GS47).

Zato je tako važan "Sjaj istine"? To je prije svega zbog suprotnosti: razvitak suvremene civilizacije povezan je sa znanstveno-tehnološkim napretkom koji se najčešće ostvaruje jednostrano, pokazujući zbog toga samo pozitivističke značajke. Pozitivizam, kao što je poznato, rađa plodovima agnosticizma na teorijskom i utilitarizma na praktičnom i etičkom području. U naše se doba povijest u stanovitom smislu ponavlja. Utilitarizam je civilizacija proizvoda i užitka, civilizacija "stvari", a ne civilizacija "osobe"; civilizacija u kojoj se osobe upotrebljavaju kao stvari. U sklopu civilizacije užitka, žena može za muškarca postati predmet, djeca roditeljima smetnja, obitelj ustanova koja skučuje slobodu svojih članova. Da bi se o tom uvjerili, dosta je istražiti stanovite programe seksualnog odgoja koji su uvedeni u škole, često unatoč neslaganju i prosvjedu mnogih roditelja; ili pobačajna nastojanja koja se uzalud pokušavaju sakriti iza takozvanog "prava na izbor" oboje roditelja, posebno žene. To su tek dva primejra među mnogima koje bismo mogli spomenuti.

Očito je da se u takvim kulturalnim prilikama obitelj osjeća ugroženom jer je napadnuta u samim svojim temeljima. Sve što je suprotno civilizaciji ljubavi, suprotno je i cijeloj istini o čovjeku, te postaje za njega prijetnja: ne dopušta mu da pronađe sam sebe i da se osjeća sigurnim kao bračni drug, kao roditelj, kao dijete. Takozvani "sigurni seks" što ga promiče "tehnička civilizacija", ustvari je glede sveobuhvatnih zahtjeva osobe korjenito nesiguran i vrlo opasan. Tu se, naime, osoba nalazi u opasnosti kao takva i u opasnosti prema obitelji. O kojoj je opasnosti riječ? Riječ je o gubitku istine o samome sebi, k čemu pridolazi rizik gubitka slobode i, dosljedno, gubitka same ljubavi. "Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi" (Iv 8,32): Istina, samo istina pripravit će vas za ljubav koja se može zvati "lijepom".

Suvremena obitelj, poput obitelji svakoga doba, ide u potragu za "lijepom ljubavlji". Ljubav koja ni "lijepa", što znači svedena na samo zadovoljavanje požude (usp. 1 Iv 2,16) ili na uzajamno "upotrebljavanje" muškarca i žene, čini osobe robovima njihovih slabosti. Zar stanoviti suvremeni "kulturalni programi" ne uvode baš u takvo ropstvo? Ti programi računaju s ljudskim slabostima, čineći tako čovjeka sve slabijim i sve nezaštićenijim.

Civilizacija ljubavi uključuje radost: radost i zbog toga što čovjek dolazi na svijet (usp. Iv 16,21) i, dosljedno, što bračni drugovi postaju roditelji. Civilizacija ljubavi znači "zadovoljstvo istine" (usp. 1 Kor 13,6). Ali civilizacija koja je nadahnuta potrošačkim i protuporođajnim raspoloženjem nije i nikad ne može biti civilizacija ljubavi. Ako je obitelj tako važna za civilizaciju ljubavi, razlog je tome naročita bliskost i jakost veza koje se u njoj uspostavljaju među osobama i naraštajima. No, ona ipak ostaje ranjivom i lako može podleći opasnostima koje oslabljuju ili upravo razaraju njezino jedinstvo i čvrstoću. Zbog takvih opasnosti obitelji prestaju svjedočiti u prilog civilizacije ljubavi te čak mogu postati nijekanje, stanovito protu-svjedočenje. Razorena obitelj može sa svoje strane ojačati posebni oblik "protucivilizacije" rušeći ljubav u različitim sredinama u kojima se ističe, s neizbježnim posljedicama glede cjeline društvenoga života.

Ljubav je zahtjevna

Ta ljubav kojoj je apostol Pavao posvetio himan u Prvoj poslanici Korinćanima, ljubav koja je "strpljiva", "dobrohotna" i "sve podnosi" (1 Kor 13,4.7) - zacijelo je zahtjevna ljubav. No, u tome i jest njezina ljepota. u tome što je zahtjevna, jer na taj način čini pravo dobro za čovjeka te ga zrači i na druge. Dobro je zaista, kako kaže sv.Toma, po svojoj naravi "difuzivno" (nastoji se razdavati) (Summa theologiae, I, q.5,a.4,ad 2). Ljubav je prava kad proizvodi dobro osoba i dobro zajednica, kad to dobro stvara i drugima dariva. Samo onaj koji u ime ljubavi zna biti zahtjevan prema sebi, može zahtjevati ljubav od drugih. Jer ljubav je zahtjevna. Ona je takva u svim ljudskim prilikama; takva je koš više za onoga koji se je otvorio Evanđelju. Nije li to ono što Krist proglašuje u "svojoj" zapovijedi? Ljudi naših dana trebaju otkriti tu zahtjevnu ljubav jer se u njoj nalazi uistinu čvrsti temelj obitelji, temelj koji je kadar "sve podnijeti". Prema Apostolu, ljubav nije u stanju "sve podnijeti" ako podliježe "zavisti", ako se "osvećuje", ako se "pravi važnom", ako "nema obzira" (usp. 1 Kor 13,5-6). Sveti Pavao uči da je prava ljubav drugačija. Ona "sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (1 Kor 13,7). Upravo će ta ljubav "sve podnijeti". U njoj djeluje moćna snaga samoga Boga koji je "ljubav" (1 Iv 4,8.16). Tu je na djelu moćna snaga Kristova koji je Otkupitelj čovjekov i Spasitelj svijeta.

Pomoću 13. glave I. poslanice sv.Pavla Korinćanima zapućujemo se stazom koja nas najneposrednije i najdojmljivije vodi u spoznaju cijele istine o civilizaciji ljubavi. Nijedan drugi biblijski ulomak ne izriče tu istinu jednostavnije i dublje nego što je izriče hvalospjev ljubavi.

Opasnosti koje se nadvijaju nad ljubav predstavljaju prijetnju i za civilizaciju ljubavi jer potiču sve ono što je sposobno uspješno joj protusloviti. Tu se najprije misli na sebičnost, ne samo na sebičnost čovjeka pojedinca, nego također na sebičnost u dvoje ili u širem okolišu na društvenu sebičnost, npr. klasnu ili nacionalnu (nacionalizam). Sebičnost u svakom svom obliku izravno se i korjenito protivi civilizaciji ljubavi. Znači li to možda da se ljubav može jednostavno definirati kao "protusebičnost"? Bila bi to odviše siromašna i, napokon, samo negativna definicija, premda je istina da je za samo ostvarenje ljubavi i za civilizaciju ljubavi potrebno svladati razne oblike sebičnosti. Bilo bi točnije govoriti o "altruizmu" (ljubavi prema drugima, požrtvovnosti) što je suprotnost egoizmu (sebičnosti). Ali još je bogatije i potpunije poimanje ljubavi kako ga prikazuje sv.Pavao. Hvalospjev ljubavi u Prvoj poslanici Korinćanima ostaje velika povelja (Magna charta) civilizacije ljubavi. Tu nije samo riječ o pojedinim iskazima (bilo egoizma bilo altruizma), koliko o korjenitom prihvaćanju poimanja čovjeka kao osobe koja "sama sebe pronalazi" iskrenim sebedarjem. Dar je, očito, "za druge"; i to je najvažnija dimenzija civilizacije ljubavi.

Tako ulazimo u samo srž evanđeoske istine o slobodi. Osoba se ostvaruje življenjem slobode u istini. Ljubav se ne smije shvatiti kao sposobnost liniti bilo što; ona znači sebedarje. Još više: znači unutrašnju stegu dara. U pojmu dara nije sadržana samo slobodna inicijativa subjekata, nego također dužnost. Sve se to ostvaruje u "zajedništvu osoba". Eto nas u samom srcu obitelji.

Eto nas na tragu između suprotnosti individualizma i personalizma. Ljubav, civilizacija ljubavi, povezuje se s personalizmom. Zašto upravo s personalizmom? Zar zbog toga što individualizam ugrožava civilizaciju ljubavi? Ključ odgovora nalazimo u koncilskom izrazu "iskreni dar". Individualizam pretpostavlja upotrebu slobode u kojoj subjekt čini što hoće, tako da sam "uspostavlja istinu" o onom što mu godi ili što mu koristi. Ne prihvaća da drugi "hoće" ili ište nešto od njega u ime objektivne istine. Ne želi drugome "davati" na osnovi istine, ne želi postati "iskreni dar". Individualizam, stoga, ostaje egocentričan i egoističan. Suprotnost s personalizmom rađa se ne samo na području teorije, nego također na području "etosa". Personalistički etos je altruistički: pokreće osobu da bude dar drugima i da pronalazi radost u tome što se dariva. To je radost o kojoj Krist govori (usp. Iv 15,11; 16,20.22).

Doista je potrebno da ljudsko društvo, i u njemu obitelj koje često žive u okolišu borbe između civilizacije ljubavi i njezine suprotnosti, traže svoj čvrsti temelj u ispravnom poimanju čovjeka i onoga o čemu ovisi puno ostvarenje njegova čovještva. Zacijelo civilizaciji ljubavi protuslovi takozvana "slobodna ljubav", koja je to opasnije što se obično predstavlja kao plod istinskog osjećaja, a zapravo razara ljubav. Kolike su obitelji razorene upravo "slobodnom ljubavi"! Slijediti u svakom slučaju "pravi" osjećajni poticaj u ime ljubavi "slobodne" od uvjetovanja, ustvari znači učiniti čovjeka robom onih ljudskih poriva što ih sv.Toma zove "duševne strasti" (Summa theologiae, I-II, q.22). Slobodna ljubav "zlorabi" ljudske slabosti opskrbljujući ih stanovitom "korom" plemenitosti uz pomoć zavođenja i uz potporu javnoga mijenja. Tako se nastoji "smiriti" savjest stvarajući "moralni alibi". No, tu se ne računa sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze, osobito kad posljedice pritišću ne samo bračnog druga nego također djecu koja su lišena ova ili majke te su osuđeni biti siročad živih roditelja.

U osnovi etičkog utilitarizma stoji, kako je poznato, uporno tražanje najveće moguće sreće, ali to je "utilitaristička sreća", shvaćena kao ugodnost, kao neposredno zadovoljavanje u isključivu korist pojedinca mimo objektivnih zahtjeva pravoga dobra ili nasuprot njima.

Utilitaristički program, koji se temelji na individualističkoj usmjerenoj slobodi odnosno slobodi bez odgovornosti, predstavlja suprotnost ljubavi također kao izrazu ljudske civilizacije u cjelini. Kad takvo poimanje ljubavi biva prihvaćeno u društvu, lako se udružujući s najrazličitijim oblicima ljudskih slabosti, brzo se pokazuje kao sustavna i ustrajna prijetnja obitelji. O tome bi se mogle navsti mnoge nedolične posljedice koje se mogu dokumentirati na razini statistike, premda mnoge od njih ostaju skrivene u srcima muževa i žena kao bolne krvareće rane.

Ljubav bračnih drugova i roditelja sposobna je liječiti takve rane ako nije ugrožena uspomenama koje je lišavaju preporodne snage tako dobrotvorne i spasonosne za ljudsku zajednicu. Ta sposobnost ovisi o Božjoj milosti opraštanja i pomirenja koja osigurava duhovnu snagu da se može uvijek iznova započeti.

Upravo radi toga članovi obitelji trebaju susretati Krista u Crkvi po čudesnom sakramentu pokore i pomirenja.

U sklopu ovog razmišljanja postajemo svjesni koliko je važna molitva s obiteljima i za obitelji, posebno za one kojima prijeti rastava. Treba moliti da bračni drugovi ljube svoj poziv, i onda kad staza postaje teška ili postaje tijesna i strma, prividno neprohodna; moliti da i tada budu vjerni svom savezu s Bogom.

"Obitelj je put Crkve." U ovom pismu želimo proglasiti i navijestiti taj put koji po bračnom i obiteljskom životu vodi u Kraljevstvo nebesko (Mt 7,14). Važno je da "zajedništvo osoba" u obitelji postaje priprava za "općinstvo svetih". Eto zašto Crkva ispovijeda i naviješta ljubav koja "sve podnosi" (1 Kor 13,7) gledajući u njoj "najveću" krepost (1 Kor 13,3). Apostol nikoga ne isključuje. Ljubav je svačije zvanje, također zvanje bračnih drugova i obitelji. U Crkvi su, naime svi jednako pozvani na savršenu svetost (usp. Mt 5,48 i koncilsku konstituciju Lumen gentium 40 i 41).

Četvrta zapovijed: "Poštuj oca i majku"

Četvrta Božja zapovijed odnosi se na obitelj, na njezin unutrašnji sklad, mogli bismo reći na njezinu solidarnost.

U samoj se zapovijedi obitelj izričito ne spominje. Ipak je zapravo o njoj riječ. Da bi izrazio zajedništvo među naraštajima, božanski zakonodavac nije našao prikladnije riječi od ove: "Poštuj..." (Izl 20,12). Sučeljeni smo s drugim načinom za izražavanje onoga što je obitelj. Takvo izražavanje ne uzdiže obitelj na neki "umjetni" način, nego iznosi na vidjelo njezin unutrašnji lik i prava koja iz toga proizlaze. Obitelj je zajednica međuosobnih odnosa poimence među bračnim drugovima, između roditelja i djece, među naraštajima. To je zajednica kojoj su potrebna osobita jamstva. A Bog ne pronalazi boljega jamstva od toga što stoji u zapovijedi: "Poštuj."

"Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadeš dug život na zemlji koju ti da Gospodin, Bog tvoj" (Izl 20,12). Ta zapovijed slijedi tri temeljna propisa glede odnosa čovjeka i naroda Izraela s Bogom: "Šema, Izrael...", "Čuj, Izraele: Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini" (Pnz 6,4). "Nemoj imati drugih bogova uz mene" (Izl 23). Eto prve i najveće zapovijedi, ljubiti Boga "iznad svega": njega treba ljubiti "svim srcem, svom dušom i svim snagama" (Pnz 6,5;usp. Mt 22,37). Značajno je da se četvrta zapovijed uključuje u taj sklop misli: "Poštuj oca i majku", jer su oni za tebe, u stanovitom smislu, Gospodnji predstavnici, oni koji ti dadoše život, koji te uvedoše u ljudsko postojanje: u pleme, u narod, u kulturu. Nakon Boga oni su tvoji prvi dobročinitelji. Premda je samo Bog dobar, čak samo Dobro, roditelji na poseban način imaju dijela u toj najvišoj dobroti. Stoga: Poštuj svoje roditelje! Tu pronalazimo stanovitu sličnost sa štovanjem koje smo dužni iskazivati Bogu.

Četvrta zapovijed tijesno je povezana sa zapovijedi ljubavi. Duboka je veza između "poštuj" i "ljubi". Poštovanje je u svojoj srži povezano s krepošću pravednosti, no ta se sa svoje strane ne može potpuno protumačiti bez priziva na ljubav: prema Bogu i prema bližnjemu. A tko je bliži od članova vlastite obitelji, od roditelja i od djece?

Zar je taj međusobni sustav odnosa što ga nalaže četvrta zapovijed jednosmjeran? Zar on nalaže štovati samo roditelje? Uzevši doslovno, bilo bi tako. No, neizravno možemo govoriti i o "štovanju" što ga roditelji duguju svojoj djeci. "Poštuj" znači: Priznaj! Neka te vodi uvjerenje da priznaš osobe, najprije oca i majku, a zatim drugih članova obitelji. Poštovanje je stav bitno nesebičan. Može se reći da je ono "iskreno darivanje osobe osobi" i u tom se smislu štovanje susreće s ljubavlju. Ako četvrta zapovijed zahtjeva štovanje oca i majke, ona to zahtijeva također u obliku obiteljskoga dobra. No stoga ona postavlja zahtjeve i samim roditeljima. Izgleda da Božja zapovijed podsjeća roditelje: Postupajte tako da vaše ponašanje zaslužuje štovanje (i ljubav) vaše djece! Ne dopustite da Božji zahtjev štovanja prema vama padne u "moralnu prazninu". Na kraju je, dakle, riječ o uzajamnom štovanju. Zapovijed "poštuj oca i majku" neizravno kaže roditeljima: Poštujte svoje sinove i svoje kćeri! Oni to zaslužuju zato što postoje, zato što su ono što jesu. To vrijedi od prvog trenutka začeća. Tako ta zapovijed, izražavajući unutrašnju svezu obitelji, iznosi na svjetlo temelj njezina unutrašnjeg sklada.

Zapovijed nastavlja "da imadeš dug život na zemlji koju to da Gospodin, Bog tvoj". Ovo navođenje razloga može dati dojam koristoljubivog računa: štovanje radi postizanja dugog života. Ipak kažemo da to ne umanjuje bitno značenje naloga "poštuj" koji je po svojoj naravi povezan s nesebičnim stavom. Štovati nikad ne znači: "Predviđaj korist." No, teško bi bilo zanijekati da stav uzajamnog štovanja među članovima obiteljske zajednice ne proizvodi također višestruke koristi. "Štovanje" je zacijelo korisno, kao što je "korisno" i svako pravo dobro.

Obitelj prije svega ostvaruje dobro "biti zajedno", a to je osobito dobro braka (otud njegova nerazrješivost) i obiteljske zajednice. To se dobro može također nazvati subjektivno dobro. Osoba je, naime subjekt, a takva je i obitelj jer je sastavljena od osoba koje, povezane dubokom vezom zajedništva, čine jedinstveni zajedničarski subjekt. Dapače, obitelj je subjekt više nego ikoja društvena ustanova: više od naroda, više od države, više od međunarodnih udruga i ustanova. Ta društva, posebno narodi, utoliko su subjekti ukoliko to svojstvo imaju od osoba i obitelji. No, nisu li ovo samo teorijska razmatranja s namjerom da se "uzdigne" obitelj u javnome mnijenju? Ne, ovdje je upravo riječ o drugačijem načinu izricanja što je obitelj. I to se pak izvodi iz četvrte zapovijedi.

Ta istina zaslužuje biti obznanjena i produbljena. Ona, naime, ističe važnost te zapovijedi također za suvremeni sustav ljudskih prava. Ustavne odredbe upotrebljavaju pravničke izraze. Bog pak kaže: "Poštuj." Sva "ljudska prava" su, na kraju krajeva, krhka i nedjelotvorna, ako im u osnovici nedostaje zapovijed: "Poštuj"; ako, drugim riječima, nema priznavanja čovjeka zbog jednostavne činjenice što je on čovjek, "ovaj" čovjek. Sama za sebe prava nisu dovoljna.

Nije stoga pretjerano tvrditi da život naroda, država, međunarodnih udruga "prolazi" kroz obitelj i "temelji se" na četvrtoj Božjoj zapovijedi. Doba u kojem živimo, unatoč mnogim pravnički složenim izjavama, ostaje u velikoj mjeri ugroženo "otuđenjem" koje je plod "prosvjetiteljskih" pretpostavaka po kojima je čovjek "više" čovjek ako je "samo" čovjek. Nije teško uočiti kako je naše doba ugroženo otuđenjem od svega onoga što na razne načine pripada punom bogastvu čovjeka. I to se odmah odnosi na obitelj. Doista, priznavanje osobe u velikoj se mjeri odnosi na obitelj i, dosljedno, na četvrtu zapovijed. U Božjemu je naumu obitelj prva škola gdje se uči kako biti čovjek u različitim oblicima. Budi čovjek! To je zapovijed koja se u njoj prenosi: biti čovjek kao dijete svoje domovine, kao državljanin svoje države i, danas bi se reklo, kao građanin svijeta. Onaj koji je čovječanstvu predao četvrtu zapovijed je Bog "čovjekoljubac" (Grci su govorili filanthropos). Stvoritelj svemira je Bog ljubavi života. On hoće da čovjek ima život i da ga ima u izobilju, kako to proglasuje Isus (usp. Iv 10,10): da ima život prije svega zahvaljujući obitelji.

Ovdje se jasno očituje da je "civilizacija ljubavi" tijesno povezana s obitelji. Za mnoge je još uvijek civilizacija ljubavi puka utopija. Misle, naime, da se ljubav ne može ni od koga zahtijevati niti se može kome nametnuti, da je to slobodni izbor koji ljudi mogu prihvatiti ili odbiti. To je glede istine u cjelini točno. Ipak ostaje činjenica da nam je Isus Krist predao zapovijed ljubavi kao što je i Bog na brdu Sinaju zapovijedio: "Poštuj oca i majku." Ljubav dakle nije utopija: zadana je čovjeku kao zadatak koji treba ostvarivati uz pomoć Božje milosti. Povjerena je mužu i ženi u sakramentu braka kao izvorno načelo njihove "dužnosti" te postaje za njih temeljem uzajamne obveze, najprije bračne a zatim očinske i majčinske. U sklapanju braka mladenci se uzajamno darivaju i prihvaćaju izjavljujući da su spremni prihvatiti i odgajati djecu. Eto stožera ljudske civilizacije koja se ne može drugačije nazvati nego "civilizacija ljubavi".

Obitelj je izraz i izvor takve ljubavi. Njome teku glavni tokovi civilizacije ljubavi koja u njoj nalazi svoju "društvenu osnovicu".

Crkveni oci u tijeku kršćanske tradicije govorili su o obitelji kao o "domaćoj Crkvi", kao o "Crkvi u malom". Time su se utjecali civilizaciji ljubavi kao mogućem sustavu ljudskoga života i suživota. "Biti zajedno" kao obitelj, biti jedni za druge, stvarati zajedničarski prostor za potvrđivanje svakog čovjeka kao takvog, za potvrđivanje baš "ovog" određenog čovjeka. Ponekad je riječ o osobi s tjelesnim ili duševnim nedostacima kojih se društvo, što se naziva "progresističkim", želi osloboditi. I obitelj može postati slična takvu društvu. To se doista događa kad se što prije želi riješiti onih koji su stari ili unakaženi ili bolesni. Do tada dolazi zbog pomanjkanja vjere u onoga Boga za koga "svi žive" (Lk 20,38), te su svi pozvani na puninu Života.

Da, civilizacija ljubavi je moguća, ona nije utopija. Ali ona je moguća samo zahvaljujući trajnom i živom pozivanju na "Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista, od koga proizlazi svako očinstvo (i majčinstvo) na svijetu" (usp. Ef 3,14-15), od koga proizlazi svaka ljudska obitelj.

Odgoj

Što je zapravo odgoj? Da bismo odgovorili na to pitanje, treba se sjetiti dviju osnovnih istina: prve, da je čovjek pozvan živjeti u istini i ljubavi; druge da se svaki čovjek ostvaruje iskrenim sebedarjem. To vrijedi i za odgojitelja i za odgajanika. Odgoj stoga predstavlja jedinstveni postupak u kome je uzajamno zajedništvo osoba bremenito velikim značenjem. Odgojitelj je osoba koja u duhovnom smislu "rađa". U tom smislu odgoj se može smatrati pravim apostolatom. To je životno priopćavanje koje ne samo izgrađuje duboki odnos između odgojitelja i odgajanika, nego ih oba čini sudionicima istine i ljubavi, konačne svrhe na koju je pozvan svaki čovjek od Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.

Očinstvo i majčinstvo pretpostavljaju supostojanje i međusobno djelovanje samostojnih subjekata. To je osobito očito kad majka začinje novo ljudsko biće. Prvi mjeseci njegove nazočnosti u majčinom krilu stvaraju osebujnu svezu koja već poprima odgojnu vrijednost. Majka, već u doba prije rođenja, oblikuje ne samo dječje tijelo nego neizravno svu njegovu ljudskost. Premda je riječ o događanju koje je upravljeno od majke prema djetetu, ne smije se zaboraviti ni naročiti utjecaj što ga još nerođeno dijete vrši na majku. Otac nema izravna udjela u tome uzajamnom djelovanju koje će se očitovati nakon rođenja. On se ipak mora odgovorno zauzeti pružajući pažnju i potporu u doba trudnoće i, ako je moguće, također u času rađanja.

Za "civilizaciju ljubavi" bitno je da muž doživljava majčinstvo žene, svoje supruge, kao dar. To, naime, izvanredno utječe na cijeli odgoj. Mnogo ovisi o njegovoj spremnosti ispravno sudjelovati u tome prvom razdoblju dara čovječnosti da se kao muž i otac uključi u ženino materinstvo. S pravom dakle Crkva pita u obredu sklapanja braka: "Jeste li spremni odgovorno i s ljubavlju primiti djecu koju vam Bog htjedne dati i odgajati ih prema zakonu Kristovu i njegove Crkve?" Bračna ljubav u odgoju iskazuje se kao prava ljubav roditeljska. "Zajedništvo osoba", koje se na početku obitelji izražava kao bračna ljubav, upotpunjuje se i usavršava protežući se odgojem na djecu. Bogate mogućnosti što se nalaze u svakom čovjeku što se rodi i raste u obitelji odgovorno su prihvaćene kako se ne bi izrodile ni rasule, nego kako bi se ostvarivale kao sve zrelija čovječnost. Upravo je to snaga uzajamnosti u kojoj se roditelji-odgojitelji sa svoje strane u stanovitoj mjeri odgajaju. Učitelji čovječnosti vlastitoj djeci, oni od njih uče biti čovječni. Ovdje se očito pokazuje životno ustrojstvo obitelji i otkriva se temeljno značenje četvrte zapovijedi.

Roditeljsko "mi" se po rađanju i odgajanju razvija u obiteljsko "mi" koje je ukorijenjeno u prethodne naraštaje i otvoreno postupnom širenju. U tome posebnu ulogu imaju s jedne strane roditelji roditelja, a s druge strane djeca djece.

Ako, darivajući život, roditelji sudjeluju u stvoriteljskom Božjem djelu, odgajajući oni postaju sudionici njegove očinske i ujedno majčinske pedagogije. Božje roditeljstvo, prema učenju sv.Pavla, predstavlja izvorni uzor svakog očinstva i majčinstva u svijetu (usp. Ef 3,14-15), osobito ljudskog očinstva i majčinstva. Vječna Riječ Očeva potpuno nas je poučila o Božjoj pedagogiji kad je, utjelovivši se, objavila čovjeku istinsku i cjelovitu dimenziju njegova poziva, božansko posinjenje. I tako je objavila pravo značenje ljudskoga odgoja. Po Kristu, svaki odgoj u obitelji i izvan nje biva uključen u spasonosne razmjere božanske pedagogije koja je usmjerena na ljude i na obitelj i koja doseže vrhunac u vazmenom otajstvu Gospodinove smrti i uskrsnuća.

Roditelji su prvi i glavni odgojitelji vlastite djece i na tom području imaju temeljnu ovlast; oni su odgojitelji zato što su roditelji. Svoje odgojno poslanje oni dijele s drugim osobama i ustanovama, kao što su Crkva i država; no, to se uvijek mora događati ispravnom primjenom načela supsidijarnosti. To uključuje zakonitost i čak dužnost pružanja pomoći roditeljima, ali nalazi u njihovu nadmoćnom pravu i njihovim stvarnim mogućnostima svoju unutrašnju neprekoračivu granicu. Načelo supsidijarnosti (rasporedbe odgovornosti) stavlja se dakle u službu roditeljske ljubavi izlazeći u susret dobru obiteljskoga gnijezda. Roditelji, naime, nisu u stanju sami zadovoljiti sve zahtjeve cijelog odgojnoga postupka, posebno kad je riječ o obrazovanju i širokom području uključivanja u društvo, socijalizacije. Supsidijarnost tako dopunjava očinsku i majčinsku ljubav potvrđujući im temeljni značaj, jer svaki drugi sudionik u odgojnom postupku može samo djelovati u ime roditelja i s njihovim pristankom i, u stanovitoj mjeri, po njihovoj ovlasti.

Odgojni hod vodi u razdoblje samoodgoja koje se postiže kad, zahvaljujući primjerenoj razini duševno-tjelesne zrelosti, čovjek počinje sam sebe odgajati. Samoodgoj s vremenom nadilazi ono što je postignuto odgojem, iz koga ipak trajno vuče svoje korijenje. Dječaci i djevojčice susreću nove osobe i nove sredine, osobito nastavnike i školske drugove koji na njihov život vrše utjecaj, a taj utjecaj može biti odgojan ili neodgojan. U tom razdoblju mladi se čovjek donekle odvaja od odgoja što ga je primio u obitelji te ponekad zauzima kritički stav prema roditeljima. No, unatoč svemu, samoodgoj ne može a da ne bude označen odgojnim utjecajem što ga obitelj i škola vrše na dijete, odnosno na djevojčicu i dječaka. I kad se promijeni i zaputi vlastitim putem, mladi čovjek ostaje prisno povezan sa svojim korijenima.

Na toj pozadini na novi se način ocrtava značenje četvrte zapovijedi. "Poštuj oca i majku" (Izl 20,12). Ta zapovijed ostaje životno povezana s cijelim odgojnim događanjem. Očinstvo i majčinstvo, taj prvi i temeljni oblik dara ljudskosti, otvara pred roditeljima i pred djecom nova i sve šira obzorja. Tjelesno roditi znači započeti dalje "rađanje", postupno i složeno, u tijeku cijeloga odgojnog događanja. Božja zapovijed zahtijeva od djeteta da štuje oca i majku. No, kao što je gore rečeno, ta ista zapovijed nameće roditeljima dužnost koja je u stanovitom smislu "srazmjerna" (simetrična). I oni moraju "štovati" svoju djecu, kako malu tako i odraslu, i to im je neizbježna dužnost u tijeku cijeloga odgojnog razdoblja, uključujući i školsko. "Načelo davanja časti", što znači priznavanje i poštivanje čovjeka kao čovjeka, osnovni je uvjet svakoga pravog odgojnog postupka.

Na području odgoja Crkvi pripada osebujna zadaća. U svjetlu Predaje i koncilskog Učiteljstva, s pravom se može reći da nije samo riječ o tome da se Crkvi povjeri religiozno-moralni odgoj osobe, nego da se cijeli odgoj osobe promiče zajedno s Crkvom. Obitelj je pozvana vršiti svoj odgojni zadatak u Crkvi, sudjelujući tako u crkvenom životu i poslanju. Crkva poglavito želi odgajati po obitelji koja je za to osposobljena sakramentom braka, "staleškom milošću" koja iz tog sakramenta proizlazi, i osebujnom "karizmom" koja je vlastita cijelog obiteljskoj zajednici.

Jedno od područja na kome je obitelj nezamjenjiva zacijelo je religiozni odgoj, po kome obitelj raste kao "domaća Crkva". Religiozni odgoj i vjeronauk, što ga djeca u obitelji primaju, stavljaju obitelj u područje Crkve kao istinski subjekt evangelizacije i apostolata. Obitelj, i određenije, roditelji imaju slobodu izabrati za svoju djecu određeni način religioznog i moralnog odgoja u skladu s vlastitim uvjerenjima. No, također kad oni povjere te zadatke crkvenim ustanovama ili školama koje vode crkveni službenici, nužno je da i dalje budu trajno i djelatno prisutni u tom odgoju.

Ne bi valjalo, dok govorimo o odgoju, mimoići bitno pitanje izbora zvanja i u njemu osobito pripravu za bračni život. Poznati su napori i pothvati što ih Crkva poduzima glede priprave za brak, naprimjer u obliku tečajeva za zaručnike. Sve je to vrijedno i potrebno. No, ne smije se zaboraviti da je priprava za budući život u dvoje prije svega zadatak obitelji. Zaista, samo duhovno zrele obitelji mogu se primjereno latiti toga zadatka. Radi toga treba isticati potrebu osobite uzajamnosti među obiteljima koja se može izražavati u obliku različitih druženja, kao što su obiteljske udruge i ustanove za obitelji. Obiteljska ustanova crpe snagu od te solidarnosti koja uzajamno približava ne samo pojedine osobe, nego i zajednice koje se obvezuju zajedno moliti i u suradnji sa svima pronalaziti odgovore na bitna pitanja što ih donosi život. Nije li to dragocjeni oblik uzajamnoga obiteljskog postolata? Važno je da obitelji nastoje izgrađivati uzajamnu solidarnost. To im prije svega omogućuje da se uzajamno ispomažu u odgojnom služenju: roditelji bivaju odgajani od drugih roditelja, djeca od druge djece. Tako se stvara naročita odgojna tradicija koja crpe snagu od toga što je obitelj "domaća Crkva".

Evanđelje ljubavi neiscrpno je vrelo svega čime se hrani ljudska obitelj kao "zajednica osoba". U ljubavi cio odgojni postupak nalazi uporište i konačni smisao, kao zreli plod uzajamnoga roditeljskog darivanja. Po naporima, trpljenjima i razočaranjima koja prate odgoj osobe, ljubav je podvrgnuta trajnom provjeravanju. Da bi se svladala ta iskušenja, potreban je izvor duhovne snage koji se pronalazi samo u Onome koji je "ljubio do kraja" (Iv 13,1). Tako se ljubav potpuno uklanja u obzorje "civilizacije ljubavi"; o njoj ovisi i uvelike pridonosi njezinoj izgradnji.

Crkva u tijeku Godine obitelji neprestano i pouzdano moli za odgoj čovjeka, da bi obitelji hrabro, s pouzdanjem i nadom ustrajale u odgojnom zadatku, unatoč poteškoćama koje su ponekad tako teške da izgledaju nesavladive. Crkva moli da pobjede snage "civilizacije ljubavi" koje probijaju iz vrela Božje ljubavi; snage što ih Crkva neprekidno ulaže u dobro cijele obitelji i čovječanstva.

Obitelj i društvo

Obitelj je zajednica osoba, najmanja društvena zajednica i kao takva temeljna ustanova za život svakog društva.

Što obitelj kao ustanova očekuje od društva? Prije svega da bude priznata u svojoj istovjetnosti (identitetu) i prihvaćena kao društveni objekt. To svojstvo subjekta povezano je s vlastitim identitetom braka i obitelji. Brak, koji je u temelju obiteljske ustanove, stvoren je ugovorom kojim "muškarac i žena utvrđuju uzajamnu zajednicu svega života, koja je po naravi usmjerena dobru bračnih drugova te rađanju i odgajanju djece" (Zakonik crkvenoga prava, kanon 1055,1; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1601). Samo takav savez može u društvu biti priznat i potvrđen kao "brak". To ne mogu biti druge međuosobne veze koje ne odgovaraju navedenim uvjetima, premda se u naše doba, baš glede toga, šire stremljenja zaista osobna za budućnost obitelji i samoga društva.

Nijedno ljudsko društvo ne može se upustiti u rizik popustljivosti u temeljnim pitanjima koja se odnose na samu bit braka i obitelji. Takav moralni stav prema kome bi sve bilo dopušteno (permisivizam) može samo nanijeti štetu istinskim zahtjevima mira i zajedništva među ljudima. Tako je shvatljivo zašto Crkva snažno brani istovjetnost obitelji i potiče mjerodavne ustanove, osobito one koje su politički odgovorne, kao što su to međunarodne udruge, da ne podliježu napasti prividne i lažne suvremenosti.

Kao zajednica ljubavi i života obitelj je društvena stvarnost čvrsto ukorijenjena i, na sasvim osebujan način, suvereno (samostalno) društvo, premda je u više pogleda uvjetovano. Tvrdnja o suverenosti obiteljske ustanove i činjenica da je ona višestruko uvjetovana navode na govor o pravima obitelji. O tome je Sveta Stolica g. 1983. objavila Povelju prava obitelji koja je i danas suvremena.

Prava obitelji tijesno su povezana s pravima čovjeka. Doista, ako je obitelj zajedništvo osoba, njezino samoostvarivanje u značajnoj mjeri ovisi o ispravnom primjenjivanju prava osoba od kojih je sastavljena. Neka od tih prava izravno se odnose na obitelj, kao što je roditeljsko pravo na odgovorno rađanje i odgajanje djece. Druga pak prava samo se neizravno odnose na obiteljsku jezgru. Među tim su pravima osobito važna pravo vlasništva, osobito obiteljskog vlasništva, i pravo na rad. Prava obitelji nisu ipak samo računski zbroj osobnih prava, budući da je obitelj nešto više od zbroja svojih članova pojedinačno uzetih. Ona je zajednica roditelja i djece; ponekad i zajednica različitih naraštaja. Stoga ona kao nosilac prava, subjekt koji se izgrađuje na osnovi Božjega nauma, utemeljuje i ište vlastita i osebujna prava. Povelja prava obitelji, polazeći od navedenih ćudorednih načela, utvrđuje opstanak obiteljske ustanove u društvenom i pravnom ustrojstvu "velikoga" društva: u narodu, u državi i u međunarodnoj zajednici. Svako od tih "velikih" društava je barem neizravno uvjetovano opstankom obitelji; stoga je određenje zadataka i dužnosti "velikoga" društva u odnosu na obitelj skrajnje važno i bitno pitanje.

Na prvom je mjestu gotovo organska veza između obitelji i naroda. Razumije se da nije moguće u svakom slučaju govoriti o narodu u vlastitom smislu. Ipak postoje narodnosne skupine koje, premda se ne mogu smatrati narodima, u stanovitoj mjeri vrše službu "velikoga" društva. U jednom i u drugom slučaju veza obitelji s etničkom skupinom ili s narodom prije svega se temelji na sudioništvu u kulturi. Roditelji u stanovitom smislu rađaju djecu također za narod, da budu njegovi članovi i sudionici njegove povijesne i kulturalne baštine. Obiteljski identitet od početka se, u određenoj mjeri, oblikuje na osnovi onoga naroda kome obitelj pripada.

Obitelj, sudjelujući u uljudbenoj baštini naroda, pridonosi onom osebujnom suverenitetu koji proizlazi iz vlastite kulture i jezika. O tome sam govorio na skupštini Uneska u Parizu g. 1980. i na to sam se pitanje više puta navraćao zbog njegove neporecive važnosti. Po uljudbi i jeziku, ne samo narod nego i svaka obitelj pronalazi svoju duhovnu samostalnost, suverenost. Inače bi bilo teško protumačiti mnoga zbivanja u povijesti osobito europskih naroda, događanje drevne i suvremene, zanosne i bolne, pobjede i poraze, iz kojih se očituje organska povezanost obitelji s narodom i naroda s obitelji.

Kad je o državi riječ, veza s obitelji dijelom je slična a dijelom različita. Država se, naime, razlikuje od naroda po svom ustrojstvu koje je manje obiteljsko, koje je ustrojeno takvo kakvo jest prema političkom sustavu i više u "birokratskom" obliku. Ipak i državni sustav ima u stanovitom smislu vlastitu "dušu", ako odgovara svojoj naravi "političke zajednice" koja je pravno namijenjena služenju zajedničkog dobra (GS 74). S tom "dušom" tijesno je povezana obitelj koja pripada državi upravo snagom načela supsidijarnosti. Obitelj je, naime, društvena stvarnost koja ne raspolaže sa svim za ostvarenje vlastitih ciljeva također na polju odgoja i obrazovanja. Država je tada pozvana umiješati se prema spomenutom načelu: gdje je sama sebi dovoljna, obitelj treba pustiti da sama djeluje; prekomjerno upletanje države bilo bi štetno, ne samo znak nepoštivanja, predstavljalo bi očitu povredu prava obitelji. Samo ondje gdje obitelj sama sebi stvarno nije dovoljna, država je sposobna i dužna priskočiti u pomoć.

Osim na području odgoja i obrazovanja na svim razinama, državna se pomoć - koja općenito ne smije isključiti privatne inicijative - izražava, naprimjer, u ustanovama za očuvanje života i zdravlja građana, i na osobiti način, u mjerama prethodne zaštite u svijetu rada. Nezaposlenost predstavlja u naše doba jednu od najozbiljnijih prijetnja obiteljskom životu te opravdano zadaje brigu cijelom društvu. Ona predstavlja izazov politici pojedinih država i predmet pozornog razmišljanja crkvenome društvenom nauku. Više nego ikada neizbježno je i žurno pronaći hrabra rješenja koja će znati gledati i preko državnih granica na tolike obitelji za koje pomanjkanje zaposlenja vodi u potresnu bijedu (Centesimus annus 57).

Govoreći o radu u odnosu na obitelj, pravedno je istaknuti važnost i težinu ženskoga rada u krugu obitelji (enciklika Ivana Pavla II. iz g. 1981: Laborem exercens 19). Taj rad treba biti priznat i do kraja vrednovan. "Trud" žene koja dijete, nakon što ga je donijela na svijet, hrani njeguje i odgaja, osobito u prvim godinama, tako je velik da se ne mora bojati usporedbe ni sa kakvim profesionalnim radom. To treba jasno priznati, ništa manje nego što se traži priznanje svakoga drugog prava povezanog s radom. Majčinstvo sa svim naporima koje ono sa sobom donosi treba postići i ekonomsko priznanje barem ravno drugim poslovima koji se preuzimaju za uzdržavanje obitelji u tako osjetljivu dobu njezina življenja.

Doista treba poduzimati sve napore da obitelj bude priznata kao prvotno društvo, u određenom smislu "suvereno"! Suverenost obitelji neizbježna je za društveno dobro. Zaista suvereni i duhovno jaki narod uvijek je sastavljen od obitelji koje su jake, svjesne svoga poziva i svoga povijesnog poslanja. Obitelj je u središtu svih tih pitanja i zadataka. Potisnuti je na pobočnu i drugotnu ulogu, isključiti je s položaja koji joj u društvu pripada, značilo bi nanijeti tešku štetu istinskom rastu svega društvenog tijela.

U Kani Galilejskoj

Kad je jednoga dana govorio s Ivanovim učenicima, Isus je spomenuo poziv na svadbu i na zaručnikovu nazočnost među svatovima: "Zaručnik je s njima" (Mt 9,15). Tako je upozorio da se u njemu ispunjava slika Boga-Zaručnika koja se upotrebljavala već u Starom zavjetu da bi se potpuno otkrilo otajstvo Boga kao otajstvo Ljubavi.

Predstavljajući se kao "zaručnik", Isus otkriva Božju bit i potvrđuje njegovu neizmjernu ljubav prema čovjeku. No, izbor baš te slike neizravno osvjetljuje i duboku istinu o bračnoj ljubavi. Služeći se tom slikom, govoreći zapravo o Bogu, Isus pokazuje i koliko se roditeljstvo i kolika ljubav Božja odrazuje u ljubavi muškarca i žene koji se sjedinjuju u braku. Stoga se na početku svoga javnog djelovanja Isus našao u Kani Galilejskoj da bi zajedno s Marijom i prvim učenicima sudjelovao u svadbenoj gozbi (usp. Iv 2,1-11). Tako želi pokazati koliko je istina o obitelji upisana u Božju Objavu i u povijest Spasenja. U Starom zavjetu, osobito kod proroka, nalazimo vrlo lijepe riječi o Božjoj ljubavi. Ta je ljubav brižna poput majčine ljubavi prema djetetu, nježna poput zaručnikove ljubavi prema zaručnici. Ona je i ljubomorna, ali ne ljubav koja kažnjava nego koja oprašta; ljubav koja se nadvija nad čovjekom poput oca nad rasipnim sinom, koja čovjeka podiže i čini sudionikom božanskoga života. Ljubav je to koja iznenađuje - novost dotad nepoznata u svemu poganskom svijetu.

U Kani Galilejskoj Isus je poput glasnika božanske istine o braku; istine na koju se ljudska obitelj može osloniti i tako ojačati protiv svih životnih iskušenja. Tu istinu Isus objavljuje svojom nazočnošću na svadbi u Kani i svojim prvim "znakom": pretvaranjem vode u vino. Istinu o braku on naviješta također razgovarajući s farizejima i tumačeći kako je ljubav, koja je od Boga, ljubav nježna i svadbena, izvor dubokih i korjenitih zahtjeva. Mojsije je bio manje zahtjevan, dopuštajući davanje otpusnog pisma. Kad se u živom raspravljanju farizeji pozivaju na Mojsija, Isus odlučno odgovara: "U početku ne bijaše tako" (Mt 19,8). Isus podsjeća da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko i odredio: "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo" (Post 2,24). Logičnom desljednošću Krist zaključuje: "Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja" (Mt 19,6). Na prigovore farizeja koji se smatraju jakima u poznavanju Mojsijeva zakona, on odgovara: "Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako" (Mt 19,8).

Isus se poziva na "počekak" otkrivajući u samim počecima stvaranja Božji naum na kome se temelji obitelj i po njoj sva ljudska povijest. Naravna stvarnost braka postaje, Kristovom voljom, istinski i pravi sakramenat Novoga saveza, označen biljegom Kristove otkupiteljske krvi. Zaručnici i obitelji, sjetite se, dakle, kojom ste cijenom "kupljeni" (usp. 1 Kor 6,20).

Ta čudesna istina ljudski je teška za prihvaćanje i življenje. Kako se čuditi Mojsijevu popuštanju pred zahtjevima svojih sunarodnjaka, ako i sami apostoli, čuvši Učiteljeve riječi, uzvraćaju: "Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se" (Mt 19,10). Isus pak za dobro muža i žene, za dobro obitelji i cijeloga društva, potvrđuje prvotni zahtjev Božjega nauma. No, istodobro upotrebljava priliku da utvrdi kako je vrijedna odluka radi Kraljevstva Božjega ne ulaziti u brak. I ta, naime, odluka, taj izbor dopušta "rađanje", premda na drugi način. U tome je izboru zametak posvećenoga života svih redovničkih zajednica i kongregacija Istoka i Zapada, kao i stege svećeničke bezbračnosti prema tradiciji latinske Crkve. Prema tome, nije istina da je "bolje ne ženiti se", nego ljubav prema Kraljevstvu nebeskom može potaknuti odricanje od braka (usp. Mt 19,12).

Sklapanje braka ipak ostaje čovjekov redoviti poziv koji slijedi većina Božjega naroda. Upravo se u obitelji oblikuje živo kamenje duhovnog Doma o kome govori apostol Petar (usp. 1 Pt 2,5). Tijela bračnih drugova stan su Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6,19). Budući da čovjek najprije mora primiti ljudski život da bi za tim mogao primiti i božanski život, iz braka se rađaju ne samo ljudska djeca nego također - snagom krštenja - posvojena djeca Božja koja žive novim životom primljenim po njegovu Duhu.

Tako je, draga braćo i sestre, supruzi i roditelji, Zaručnik s vama. Znate da je on Dobri Pastir i glas mu poznajete. Znate kamo vas vodi i kako se trsi osigurati vam pašnjake na kojim ćete naći život, i to u izobilju. Znate kako se suprostavlja grabežljivim vucima, uvijek spreman iz njihovih ralja istrgnuti svoje ovce, svakog muža i svaku ženu, svakog sina i kćerku, svakog člana vaše obitelji. Znate da je on spreman položiti svoj život za svoje ovce (usp. Iv 10,11). On vas vodi stazama koje nisu pune prepreka i zamki tolikih suvremenih ideologija; on ponavlja današnjem svijetu cijelu istinu - kao kad se obraćao farizejima ili dok ju je naviještao apostolima koji su je zatim propovijedali svijetu, proglašavajući je ljudima svoga doba, Židovima i Grcima. Učenici su bili jako svijesni da je Krist sve obnovio; da je čovjek postao "novi stvor": nema više Židov - Grk, nema više rob - slobodnjak, nema više muško - žensko, nego "Jedan" u Kristu (usp. Gal 3,28), oblikovan dostojanstvom posinjenog djeteta Božjeg, čovjek koji je primio Duha Utješitelja, Duha istine. Tako je nastao novi narod Božji, Crkva, predokus novog neba i nove zemlje (usp. Dj 21,1).

Apostoli, prije plašljivi glede braka i obitelji, postadoše hrabri. Shvatili su da su brak i obitelj pravi poziv koji dolazi od samoga Boga, da je to apostolat laika. Služe obnavljanju zemlje i obnavljanju svijeta, stvorenja i svega čovječanstva.

Predrage obitelji, i vi trebate biti odvažne, uvijek spremne svjedočiti nadu koja je u vama (usp. 1 Pt 3,15), jer ju je Dobri Pastir usadio u vaša srca. Morate biti spremni slijediti Krista na one pašnjake koji daju život i koje je On sam pripravio vazmenim otajstvom svoje smrti i uskrsnuća.

Ne bojte se rizika! Božanske su sile daleko moćnije od vaših teškoća. Neizmjerno veća od zla koji djeluje u svijetu je djelotvornost sakramenta pomirenja, što ga crkveni oci ne zovu uzalud "drugo krštenje". Mnogo djelotvornija od sadašnje pokvarenosti u svijetu je božanska snaga sakramenta potvrde koji krštenje dovodi do zrelosti. Nadasve je neusporedivo veća snaga Euharistije.

Euharistije je doista čudesni sakramenat. U njemu nam je Krist ostavio za jelo i piće samoga sebe kao izvor spasiteljske moći. Ostavio nam je samoga sebe da bismo imali život i da bismo ga imali u izobilju (usp. Iv 10,10): život koji je u njemu i koji nam je dao s darom Duha Svetoga uskrisivši treći dan nakon smrti. Život koji od njega dolazi doista je za nas. On je za vas, dragi supruzi, roditelji i obitelji. Nije li on ustanovio Euharistiju u obiteljskom okruženju u doba Posljednje večere? Kad se okupljate na obroke i kad ste sjedinjeni, Krist vam je blizu. On je još više Emanuel, Bog s nama, kad pristupate euharistijskom stolu. Može se dogoditi, kao u Emausu, da ga se prepozna samo u "lomljenju kruha" (usp. Lk 24,35). Događa se da on dugo stoji na vratima i kuca čekajući da se vrata otvore kako bi mogao ući i večerati s vama (usp. Otk 3,20). Njegova Posljednja večera i riječi tada izrečene sadrže svu moć i mudrost žrtve križa.

Nema druge sile i druge mudrosti po kojima smo mogli biti spašeni i po kojim bismo mogli pridonijeti spasenju drugih. Nema druge sile i druge mudrosti po kojima biste vi, roditelji, mogli odgajati svoju djecu i sebe same. Odgojna moć Euharistije potvrđena je u tijeku naraštaja i stoljeća.

Dobri Pastir je posvuda s nama. Kao što je bio u Kani Galilejskoj, Zaručnik među zaručnicima, koji su se uzajamno darivali za cijeli život, Dobri Pastir danas je s vama kao zraka nade, snaga srdaca, izvor uvijek novog zanosa i znak pobjede "civilizacije ljubavi". Isus, Dobri Pastir, ponavlja nam: Ne bojte se, ja sam s vama. "S vama sam u sve dane, do svršetka svijeta" (Mt 28,20). Otkud tolika snaga? Otkud sigurnost da si ti s nama, premda su te ubili, Sine Božji, i umro si kao i svako drugo ljudsko biće? Otkud ta sigurnost? Evanđelist kaže: "Ljubio ih je do kraja" (Iv 13,1). Ti nas, dakle, ljubiš, ti koji si Prvi i Posljednji, i Živi; ti koji si bio mrtav i sada živiš u vijeke vjekova (usp. Otk 1,17-18).

Veliko otajstvo

Sveti Pavao sažimlje temu o obiteljskom životu riječima: "Veliko otajstvo" (usp. Ef 5,32). To što on o tome otajstvu piše u Poslanici Efežanima, premda je ukorijenjeno u Starom zavjetu, ipak predstavlja novi stav koji će poslije naći izražaj u crkvenom Učiteljstvu. Crkva priznaje da je brak kao sakramenat savez bračnih drugova, "veliko otajstvo", jer je u njemu izražena bračna ljubav Kristova prema njegovoj Crkvi. Sveti Pavao piše: "Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je u kupelji vode uz riječ" (Ef 5,25-26). Apostol govori o krštenju, o čemu piše opširno u Poslanici Rimljanima, prikazuje ga kao sudjelovanje u Kristovoj smrti da dijelimo s njim i život (usp. Rim 63-4). U tom se sakramentu vjernik rađa kao novi čovjek, jer krštenje ima moć ulijevanja novoga života, života samoga Boga. Otajstvo Bogočovjeka sažimlje se, na neki način, u krštenju: "Krist Isus naš Gospodin, Sin Boga Svevišnjega" - reći će kasnije sv.Irenej a s njim i drugi crkveni oci Istoka i Zapada - "postao je Sin čovječji, kako bi čovjek mogao postati sinom Božjim" (usp. Adversus haereses, III.10,2; sv.Atanazije, O utjelovljenju Riječi 54;sv.Augustin, Govor 185,3; Govor 194,3) Zaručnik je, dakle, isti Bog koji je postao čovjekom. U Starom savezu Jahve se očituje kao Zaručnik Izraela, izabranog naroda: Zaručnik nježan i zahtjevan, ljubomoran i vjeran. Sva izdajstva, napuštanja i idolopoklonstva Izraela, koje Proroci opisuju na potresan i dojmljiv način, ne uspijevaju ugasiti ljubav kojom Bog-Zaručnik "ljubi do kraja" (usp. Iv 13,1).

Potvrda i ispunjenje bračnog zajedništva između Boga i njegova naroda jest u Kristu, u Novom savezu. Krist nas uvjerava da je Zaručnik s nama (usp. Mt 9,15). On je sa svima nama, on je s Crkvom. Crkva postaje zaručnica: zaručnica Kristova. Zaručnica, o kojoj govori Poslanica Efežanima, očituje se u svakom krštenju i ona je kao osoba koja se prinosi pred pogledom svoga Zaručnika: "Ljubio je Crkvu i sebe predao za nju (...) te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane" (Ef 5,25-27). Ljubav kojom je Zaručnik Crkvu "ljubio do kraja", potvrđuje da je Crkva uvijek iznova sveta u svojim svecima, premda ne prestaje biti i Crkva grešnika. I grešnici, "carinici i bludnice", pozvani su na svetost, kao što Krist sam potvrđuje u Evanđelju (usp. Mt 21,31). Svi su pozvani postati Crkva slavna, sveta i bez mane. "Budite sveti, govori Gospodin, jer sam ja svet" (Lev 14,44; usp. 1 Pt 1,16).

Evo najviše dimenzije "velikog otajstva", cijelog značenja sakramentalnog dara u Crkvi, najdubljeg smisla krštenja i euharistiije. Plodovi su to ljubavi kojom je Zaručnik ljubio do kraja, ljubavi koja se neprestano širi, proširujući među ljudima sve jače sudjelovanje u božanskom životu.

Sveti Pavao, nakon što je rekao : "A vi, muževi, ljubite svoje žene" (Ef 5,25), još snažnije odmah nadodaje: "Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela, jer tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela!" (Ef 5,28-30). A bračne drugove opominje riječima: "Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu" (Ef 5,21).

Ovo je sigurno novo predstavljanje vječne istine o braku i obitelji u svijetu Novoga saveza. Krist ju je otkrio u Evanđelju, svojom nazočnošću u Kani Galilejskoj, svojom žrtvom na Križu i sakramentima svoje Crkve. Bračni drugovi tako u Kristu nalaze polazište svoje braće ljubavi. Govoreći o Kristu, Zaručniku Crkve, sv.Pavao se po sličnosti poziva na bračnu ljubav; on upućuje na Knjigu Postanka: "Čovjek će ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo" (Post 2,24). Evo "velikog otajstva" vječne ljubavi, prisutnog već u prvom stvaranju, otkrivenog u Kristu i povjerenog Crkvi. "Otajstvo je to veliko; - ponavlja Apostol - ja smjeram na Krista i na Crkvu" (Ef 5,32). Stoga se Crkva ne može shvatiti kao mistično tijelo Kristovo, kao znak Saveza čovjeka s Bogom u Kristu, kao opći sakrament spasenja, a da se ne osvrne na "veliko otajstvo", spojeno sa stvaranjem čovjeka-muškarca i žene, te poziva oboje na bračnu ljubav, na očinstvo i majčinstvo. Ne postoji "veliko otajstvo", koje je Crkva i čovječanstvo Kristu, bez "velikog otajstva" izraženog u biti "jedno tijelo" (usp. Post 2,24; Ef 5,31-32), odnosno u stvarnosti braka i obitelji.

Sama obitelj veliko je otajstvo Božje. Kao "domaća Crkva", ona je "zaručnica Kristova". Opća Crkva i u njoj svaka mjesna Crkva, neposrednije se otkriva kao zaručnica Kristova u "domaćoj Crkvi" i u njoj življenoj ljubavi: bračna ljubav, ljubav očinska i majčinska, bratska ljubav, ljubav zajednice osoba i naraštaja. Može li se zamisliti čovjekova ljubav bez Zaručnika i bez ljubavi kojom je on ljubio prvi i sve do kraja? Samo uzimajući udjela u toj ljubavi i tom "velikom otajstvu", bračni drugovi mogu ljubiti "do kraja": oni ili postaju njezini dionici, ili ne znaju što je ljubav ni kako su korjeniti njezini zahtjevi. To nesumljivo za njih predstavlja tešku opasnost.

Poruka Poslanice Efežanima začuđuje svojom dubinom i moralnom snagom. Pokazujući brak, i neizravno obitelj, kao "veliko otajstvo" u odnosu na Krista i Crkvu, apostol Pavao može još jednom potkrijepiti ono što je prije rekao muževima: "Neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samoga sebe." A zatim dodaje: "Žena neka poštuje svoga muža" (Ef 5,33). Neka poštuje, jer ljubi i zna da je ljubljena. Upravo snagom te ljubavi bračni drugovi postaju uzajamni dar. U ljubavi je sadržano priznanje osobnog dostojanstva drugoga i njegova neponovljiva jedinstvenost. Svaki od njih, doista, ako je ljudsko biće, među svim stvorenjima zemaljskim, od Boga je izabran radi sebe samoga (GS 24), svatko ipak, svjesnim i odgovornim činom, slobodno se dariva drugome i djeci koju prima od Gospodina. Sveti Pavao nastavlja opominjanje povezujući ga značajno s četvrtom Božjom zapovijedi: "Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno. Poštuj oca svoga i majku - to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji. A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim" (Ef 6,1-4). Apostol vidi, dakle, u četvrtoj zapovijedi prešutnu obvezu poštovanja između muža i žene, između roditelja i djece, priznavajući tako u njoj načelo obiteljske povezanosti.

Divni Pavlov sažetak u svezi s "velikom otajstvom" predstavlja se u određenom smislu kao cjelina učenja o Bogu i čovjeku koje je Krist doveo do ispunjenja. Nažalost, zapadna misao s razvojem modernog racionalizma, malo-pomalo se udaljila od tog učenja. Filozof koji je oblikovao načelo "Cogito, ergo sum": "Mislim, dakle postojim", zapravo je utisnio u suvremeno shvaćanje čovjeka osebujno dvojstveno shvaćanje. Upravo se i z racionalizma u čovjeku na korjenit način suprostavlja duh tijelu i tijelo duhu. Čovjek je pak osoba u jedinstvu tijela i duše ("Tijelom i dušom jedan", kako se sretno izražava Koncil - GS 14). Tijelo se nikada ne može svesti samo na puku materiju; ono je "produhovljeno"; kao što je i duh tako duboko sjedinjen s tijelom da se može reći da je duh "potjelešnjen". Bogatiji izvor za poznavanje tijela je Riječ tijelom postala. Krist otkriva čovjeka njemu samome (GS 22). Ta tvrdnja Drugoga vatikanskog koncila je u određenom smislu dugo očekivani odgovor Crkve modernom racionalizmu.

Taj je odgovor od bitne važnosti za shvaćanje obitelji osobito obzirom na današnju civilizaciju koja, kao što je već rečeno, u toliko slučajeva izgleda kao da odbija biti "civilizacijom ljubavi". U moderno doba postignut je veliki napredak u poznavanju materijalnog svijeta i također ljudske psihologije, ali što se tiče one njegove dublje, nadosjetne dimenzije, današnji čovjek ostaje uglavnom biće nepoznato samome sebi; zbog toga i obitelj ostaje nepoznata stvarnost. To potvrđuje odvajanje od "velikog otajstva" o kome govori Apostol.

Odvajanjem duha i tijela u čovjeku utvrđuje se nastojanje da se s ljudskim tijelom ne postupa prema mjerilima njegove specifične sličnosti s Bogom, nego prema sličnosti sa svim drugim tijelima u prirodi, tijelima koje čovjek koristi kao tvar za svoj rad u proizvodnji potrošačkih dobara. Ali svatko može odmah uvidjeti kako se ogromne opasnosti kriju u primjeni sličnih mjerila na čovjeka. Kada se ljudsko tijelo, shvaćeno nezavisno od duha i misli, koristi kao tvar poput životinjskog tijela - to je ono što se, naprimjer događa u manipulacijama sa zamecima i nerođenom djecom - neizbježno se ide ususret strašnom porazu ćudoređa.

U sličnom poimanju čovjeka, ljudska obitelj nalazi se u prilici živjeti iskustvo novog manihejstva, u kome tijelo i duh bivaju temeljito suprotstavljeni: niti tijelo živi od duha niti duh oživljuje tijelo. Tako čovjek prestaje živjeti kao osoba i subjekt. Unatoč namjerama i suprotnim izjavama, on isključivo postaje objektom. Tako ta neomanihejska civilizacija dovodi do shvaćanja ljudske spolnosti više kao područja zlouporabe i iskorištavanja negoli kao stvarnost onoga izvornog čuđenja koje u praskozorje stvaranja potiče Adama da usklikne pred Evom: "Gle, evo kosti od mojih kostiju" (Post 2,23). To je čuđenje koje odzvanja riječima Pjesme nad pjesmama: "Srce si mi ranila, sestro moja, nevjesto, srce si mi ranila jednim pogledom svojim" (Pj 4,9). Kako su daleka neka moderna shvaćanja od dubokog shvaćanja muškosti i ženskosti koje nam nudi božanska objava! Ona nas dovodi do toga da u ljudskoj spolnosti otkrivamo bogatstvo osobe koje svoje pravo vrednovanje nalazi u obitelji i izražava svoj duboki poziv također u djevičanstvu i bezbračnosti zbog Kraljevstva Božjega.

Moderni racionalizam ne podnosi misterij. Ne prihvaća misterij čovjeka, muškarca i žene, niti želi priznati da je prava vrijednost čovjekova otkrivena u Isusu Kristu. Osobito ne podnosi "veliko otajstvo", naviješteno u Poslanici Efežanima, nego mu se korjenito protivi. Ako u sklopu nejasnog deizma i priznaje mogućnost, štoviše i potrebu vrhovnog ili božanskog Bića, odlučno odbija poimanje Boga koji je postao čovjekom da bi čovjeka spasio. Za racionalizam je nezamislivo da je Bog Otkupitelj, još manje da je "Zaručnik" pravi i jedini izvor čovjekove bračne ljubavi. On stvaranje i smisao ljudskog postojanja tumači sasvim drugačije. Ali, ako je čovjekovu zastrt pogled na Boga koji ga ljubi i po Kristu poziva da živi Njemu i s Njim, ako obitelji nije otvorena mogućnost sudjelovanja u "velikom otajstvu", što mu ostaje doli samo vremenska dimenzija života? Život u vremenu ostaje kao zemaljska borba za postojanje, tjeskobno traženje dobiti, u prvom redu gospodarske.

"Veliko otajstvo", sakrament ljubavi i života koji ima svoj početak u stvaranju i otkupljenju, čemu je jamac Krist - Zaručnik, ostalo je u modernom mentalitetu bez svojih najdubljih korijena. Ono je ugroženo u nama i oko nas.

Neka Godina obitelji, koja se u Crkvi slavi, postane za bračne drugove zgodna prilika da ga opet nađu i utvrde snagom, hrabrošću i zanosom!

Majka lijepe ljubavi

Povijest "lijepe ljubavi" započinje Naviještanjem, onim divnim riječima koje je anđeo uputio Mariji pozvanoj da postane Majka Sina Božjega. Po Marijinu "da", onaj koji je "Bog od Boga i Svjetlo od svjetla" postaje sinom čovječjim; Marija je njegova Majka, ne prestajući biti djevicom koja "ne poznaje muža" (usp. Lk 1,34). Kao Majka-Djevica Marija postaje Majka lijepe ljubavi. Ta je istina otkrivena već u riječima Arkanđela Gabrijela, ali će se njezino puno značenje potvrđivati i produbljivati postepeno kako Marija bude slijedila Sina na putu vjere (usp. LG 56-59).

"Majku lijepe ljubavi" prihvatio je onaj koji prema izraelskim običajima već bio njezin zemaljski zaručnik, Josip iz roda Davidova. On bi imao pravo misliti na zaručnicu kao na svoju ženu i majku svoje djece. No, Bog zahvaća u taj bračni savez vlastitim pothvatom: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga" (Mt 1,20). Josip je svjestan, vidi vlastitim očima da je u Mariji začet novi život koji ne dolazi od njega, i stoga, kao pravednik koji se drži drevnoga zakona koji u njegovu slučaju nalaže razvod, želi dobrohotno razvrgnuti tu vezu (usp. Mt 1,19). Anđeo Gospodnji mu obznanjuje da to ne bi odgovaralo njegovu pozivu, štoviše, bilo bi suprotno zaručničkoj ljubavi koja ga s Marijom povezuje. Ta uzajamna zaručnička ljubav, da bi u potpunosti bila "lijepa", ište da on prihvati Mariju i Sina pod krov svoje kuće u Nazaretu. Josip sluša božansku poruku i čini kako mu je bilo zapovijeđeno (usp. Mt 1,24). Zahvaljujući također Josipu, otajstvo Utjelovljenja, a s njim i otajstvo Svete Obitelji, duboko je upisano u bračnu ljubav muškarca i žene, a neizravno i u rodoslovlje svake ljudske obitelji. To što će Pavao nazvati "velikim otajstvom" nalazi svoj najviši izražaj u Svetoj Obitelji. Tako se obitelj zaista stavlja u središte Novog saveza.

Može se također reći da je povijest "lijepe ljubavi" počela, u nekom smislu, s prvim bračnim parom, s Adamom i Evom. Kušnja kojoj su podlegli, istočni grijeh koji je uslijedio, nije ih potpuno lišio "lijepe ljubavi". To se može shvatiti, npr. čitajući Tobiju, gdje se bračni drugovi Tobija i Sara, u određenju značenja svoga zajedništva, pozivaju na praroditelje (usp. Tob 8,6). U Novom savezu to svjedoči i sv.Pavao govoreći o Kristu kao novom Adamu (usp. 1 Kor 15,45): Krist ne dolazi osuditi nego otkupiti prvog Adama i prvu Evu, on dolazi obnoviti ono što je u čovjeku dar Božji, što je u njemu vječno dobro i lijepo i što čini osnovicu lijepe ljubavi. Povijest "lijepe ljubavi" je u stanovitom smislu, povijest ljudskog spasenja.

"Lijepa ljubav" ima uvijek početak u samootkrivanju osobe. U stvaranju Eva se obraća Adamu, kao što se Adam obraća Evi. U tijeku povijesti novi bračni parovi uzajamno kažu: "Ići ćemo zajedno kroz život." Tako počinje obitelj kao zajednica dvoje ljudi i, snagom sakramenta, kao nova zajednica u Kristu. Ljubav, jer je doista lijepa, mora biti dar Božji, koji Duh Sveti izlijeva u ljudska srca i u njima se mora hraniti. Svjesna toga, Crkva u sakramentu braka moli Duha Svetoga da posjeti ljudska srca. Kako je zaista "lijepa ljubav", tj. dar osobe osobi, mora proizlaziti od Onoga koji je i sam Dar i izvor svakoga dara.

Tako se događa u Evanđelju glede Marije i Josipa, koji, na pragu Novoga saveza, nanovo oživljuju iskustvo "lijepe ljubavi" opisane u Pjesmi nad pjesmama. Josip razmišlja i kaže Mariji: "Sestro moja, zaručnice moja" (usp. Pj 4,9). Marija, Majka Božja, po djelovanju Duha svetoga shvaća odakle proizlazi "lijepa ljubav" koju Evanđelje pažljivo stavlja u kontekst "velikog otajstva".

Kad govorimo o "lijepoj ljubavi", samim tim govorimo o ljepoti: ljepoti ljubavi i ljepoti ljudskog bića koje je, snagom Duha Svetoga, sposobno za takvu ljubav. Govorimo o ljepoti muškarca i žene: njihovoj ljepoti kao brata i sestre, kao zaručnika, kao bračnih drugova. Evanđelje rasvjetljuje ne samo otajstvo "lijepe ljubavi" nego i ne manje duboko otajstvo ljepote koja od Boga dolazi kao ljubav. Od Boga su muškarac i žena, osobe pozvani da postanu uzajamni dar. Iz izvornog dara Duha "koji daje život", proizlazi uzajamni dar da budu muž i žena i ne manje dar da budu brat i sestra.

Sve je to potvrđeno u otajstvu Utjelovljenja koje je postalo u ljudskoj povijesti izvorom nove ljepote što je nadahnjivala bezbrojna umjetnička remek-djela. Nakon oštre zabrane da se nevidljivi Bog prikazuje likovima (usp. Pnz 4,15-0), kršćansko je razdoblje, naprotiv, nuđalo umjetničko prikazivanje Boga koji je postao čovjekom, Marije njegove Majke i Josipa, svetaca Staroga i Novoga saveza, i uopće svega stvaranja koje je Krist otkupio, započevši tako novi odnos sa svijetom kulture i umjetnosti. Može se reći da novo mjerilo umjetnosti, pozorno na dubinsku dimenziju čovjeka i na njegovu budućnost, započinje s otajstvom Kristova utjelovljenja, nadahnjujući se otajstvima iz njegova života: rođenjem u Betlehemu, slikovitim životom u Nazaretu, javnim životom , Golgotom, uskrsnućem i konačnim povratkom u slavu. Crkva se time opravdano zaokuplja, svjesna svoje prisutnosti u suvremenom svijetu i, osobito, da su njezini doprinos i potpora u vrednovanju dostojanstva braka i obitelji usko povezani s razvojem uljudbe. Upravo zbog toga Crkva pomno prati smjerove sredstava društvenog priopćavanja kojima je zadaća više odgajati nego li informirati javno mnijenje (usp. Papinska komisija za društvena priopćavanja: pastoralni Aetatis novae, 22.2.1992, 7). Poznavajući dobro široko i dobro zastranjivanje tih sredstva, ona se ne umara upozoravati njihove djelatnike na opasnosti od manipuliranja istinom. Koja istina može biti, doista, u filmovima i prizorima i radijskim i televizijskim programima u kojima prevladavaju pornografija i nasilje? Je li to dobro služenje istini o čovjeku? To su pitanja kojim ne mogu izbjeći djelatnici tih sredstava i razne osobe odgovorne za izgrađivanje i unovčavanje njihovih proizvoda.

Zahvaljujući sličnom kritičnom razmišljanju, naša civilizacija koja ipak bilježi tolike pozitivne pristupe na planu bilo materijalnom, bilo kulturalnom, mora voditi računa da je, s različitih stanovišta, bolesna civilizacija koja rađa duboke promjene u čovjeku. Zašto se to događa? Razlog je u tome što se naše društvo odvojilo od prave istine o čovjeku, istine o tome što su čovjek i žena kao osobe. Zbog toga ono ne može pravo shvatiti što je doista darivanje osobe u braku, odgovorna ljubav očinstva i majčinstva, izvorna veličina rađanja i odgajanja. Je li onda pretjerano tvrditi da sredstva priopćavanja, ako nisu usmjerena pravim moralnim načelima, ne služe istini u njezinoj osnovnoj dimenziji? Evo, dakle, drame: moderna sredstva društvenog priopćavanja podvrgnuta su napasti manipuliranja porukom, dajući lažnu istinu o čovjeku. Ljudsko biće nije ono koje se prikazuje u javnim reklamama ili modernim sredstvima društvenog priopćavanja. Ono je mnogo više, kao psihofizičko jedinstvo, kao cjelina duše i tijela, kao osoba. Ono je mnogo više po svom pozivu na ljubav koja tu osobu kao muškarca i ženu uvodi u dimenziju "velikog otajstva".

Marija je prva ušla u to otajstvo i u njega uvela također svog zaručnika Josipa. Oni su tako postali prvi primjer lijepe ljubavi koju Crkva ne prestaje moliti za mladež, za bračne drugove i obitelji. I koliko li se među njima žarko pridružuju takvoj molitvi. Kako ne misliti na mnoštvo hodočasnika, starih i mladih, koji hite u marijanska svetišta i upiru pogled u lik Majke Božje, u likove članova Svete Obitelji, u lica na kojima se odražava ljepota ljubavi kojom je Bog obdario čovjeka?

U govoru na gori, u sklopu govorenja o šestoj zapovijedi, Krist proglašava: "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u srcu" (Mt 5,27-28). U svezi s Deset Božjih zapovijedi koje nastoje očuvati tradicionalnu čvrstoću braka i obitelji te riječi znače veliki skok unaprijed. Isus ide na izvor grijeha preljuba: on je u čovjekovoj nutrini i očituje se načinom gledanja i mišljenja u kome prevladava požuda. Požudom čovjek teži prisvojiti drugo ljudsko biće, koje nije njegovo nego pripada Bogu. Obraćajući se svojim suvremenicima, Krist govori ljudima svih vremena i svih naraštaja; govori osobito našem naraštaju koji živi u znaku potrošačke i hedonističke civilizacije.

Zašto se Krist u govori na gori izjašnjava tako snažno i zahtjevno? Odgovor je vrlo jasan: Krist želi zajamčiti svetost braka i obitelji, želi obraniti punu istinu o ljudskoj osobi i njezinu dostojanstvu.

Doista samo u svjetlu te istine obitelj može biti dokraja veliko "otkriće", prvo otkrivanje drugoga: uzajamno otkrivanje bračnih drugova, a zatim svakoga rođenoga sina ili kćeri. Ono što bračni drugovi uzajamno prisežu da će biti "uvijek vjerni u radosti i žalosti i da će se ljubiti i poštivati u sve dane svojega života", moguće je samo u razmjerima "lijepe ljubavi". No, suvremeni čovjek to ne može naučiti iz sadržaja suvremene masovne kulture. "Lijepa ljubav" nadasve se uči moleći. Molitva doista - da se poslužim riječima sv.Pavla uvijek sadrži svojevrsno unutarnje skrivanje s Kristom u Bogu: "Život je vaš skriven s Kristom u Bogu" (Kol 3,3). Samo u takvoj skrovitosti djeluje Duh Sveti, izvor lijepe ljubavi. On ulijeva tu ljubav ne samo u Marijino i Josipovo srce, nego i u srca muževa i žena spremnih slušati riječ Božju i čuvati je (usp. Lk 8,15). Budućnost svake obiteljske jezgre ovisi o toj "lijepoj ljubavi": uzajamnoj ljubavi bračnih drugova, roditelja i djece, ljubavi svih naraštaja. Ljubav je pravi izvor obiteljskog jedinstva i snage.

Rođenje i opasnost

U kratkom izvještaju o Isusuovu djetinstvu prikazano nam je na vrlo značajan i gotovo suvremeni način njegovo rođenje i opasnost s kojom se odmah morao suočiti. Luka iznosi proročke riječi koje je izgovorio starac Šimun kad su Isusa prikazali Gospodinu u Hramu 40 dana poslije rođenja. On govori o "svjetlu" i "znaku osporavanom"; a Mariji predskazuje: "I tebi će samoj mač probosti dušu" (usp. Lk 2,32-35). Matej se pak zaustavlja na zasjedama koje Isusu sprema Herod: Obaviješten od mudrca koji s Istoka dođoše vidjeti novoga kralja koji se imao roditi (usp. Mt 2,2), on se osjeti ugroženim u svojoj vlasti i nakon njihova odlaska, naređuje da se pobiju sva djeca u Betlehemu i okolici od dvije godine naniže. Isus izmiče Herodovim rukama zahvaljujući očinskoj brizi Josipa, koji ga zajedno s Marijom nosi u Egipat, gdje se zadržavaju sve do Herodove smrti. Zatim se vraćaju u Nazaret, svoj rodni grad, gdje Sveta Obitelj započinje dugo razdoblje skrovitoga života, ispunjenog vjernim i velikodušnim vršenjem svakodnevnih dužnosti (usp. Mt 2,1-23; Lk 2,39-52).

Reklo bi se da izvješća kako je Isus od samoga rođenja sučeljen s prijetnjama i opasnostima, treba pripisati proročkoj rječitosti. Već kao dijete on je "znak osporavani". Proročka rječitost također zaodijeva dramu betlehemske nevine dječice, koju je Herod dao ubiti a koja su, kako svjedoči drevna crkvena liturgija, postala sudionici rođenja i otkupiteljske muke Kristove. (U bogoslužju njihova blagdana, koje potječe iz 5. stoljeća, Crkva se obraća svetoj nevinoj dječici, označujući ih riječima pjesnika Prudencija, koji je umro oko godine 405, kao "mučeničko cvijeće što ga na pragu života progonitelj Kristov iščupa kao vrtlog ruže u cvatu".)

Po svojim "mukama" oni nadopunjuju "što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo koje je Crkva" (Kol 1,24).

U evnađeljima djetinstva, dakle, navještaj života, koji se čudesno ostvaruje u događaju Otkupiteljeva rođenja, snažno je suprotstavljen prijetnji životu, onom životu koji u svojoj cjelovitosti obuhvaća Utjelovljenja i Kristove bogočovječje stvarnosti. Riječ je tijelom postala (usp. Iv 1,14), Bog je postao čovjekom. Na to se uzvišeno otajstvo često pozivaju crkveni oci: "Bog je postao čovjekom kako bismo mi postali bogovima" (sv.Atanasije, O utjelovljenju Riječi, 54). Ta istina vjere istodobno je istina o ljudskom rodu. U njezinu se svjetlju razabire koliko je težak svaki napad na život djeteta u majčinoj utrobi. Upravo tu nailazimo na potpunu suprotnost "lijepoj ljubavi". Misleći samo na užitak može se dospjeti do ubojstva ljubavi, ubijajući njezin plod. Za kulturu užitka "blagoslovljeni plod utrobe tvoje" (Lk 1,42) u stanovitom smislu postaje "prokleti plod".

Kako s tim u vezi ne spomenuti zastranjenja koja je takozvana pravna država izvršila u brojnim zemljama? Božji zakon glede ljudskoga života jednoznačan je i sasvim određen. Bog zapovijeda: "Ne ubij" (Izl 20,13). Nijedan ljudski zakonodavac prema tome ne može tvrditi: dopušteno ti je ubiti, imaš pravo ubiti, trebalo bi ubiti. Nažalost, to se obistinilo u povijesti našega stoljeća kad su došle na vlast, makar i demokratskim putem, političke snage koje su donijele zakone koji se protive pravu svakoga čovjeka na život, u ime krivih predrasuda o razlozima eugeničnim, etničkim i sličnima. Ne manje je težak problem, zbog toga što je popraćen širokim pristajanjem ili privolom javnoga mnijenja, jest donošenje zakonskih odredbi koje ne poštuju pravo na život od samoga začeća. Kako bi mogli biti moralno prihvaćeni zakoni koji bi dopuštali ubojstvo ljudskoga bića koje još nije rođeno, ali već živi u majčinoj utrobi. Tak pravo na život postaje isključivo povlastica odraslih koji se istim tim parlamentima služe za ostvarivanje vlastitih nauma i za promicanje vlastitih probitaka.

Nalazimo se pred silnom prijetnjom životu koja dolazi ne samo od pojedinaca nego i od cijele civilizacije. Tvrdnja da je ova civilizacija, u stanovitom smislu postala "civilizacijom smrti" dobiva zabrinjavajuću potvrdu. Nije li možda proročki događaj činjenica da je Kristovo rođenje bilo popraćeno opasnošću po njegov život? Da, i život onoga koji je istodobno sin čovječji i sin Božji bio je od početka u opasnosti i samo je čudom izmakao smrti.

U posljednjim se desetljećima ipak opažaju neki utješni znakovi ponovnog buđenja savjesti. To se odnosi na svijet misli kao i na samo javno mnijenje. Osobito među mladima razvija se nova svijest o poštivanju života od začeća; šire se pokreti za život ("pro life"). To je kvasac nade za budućnost obitelji i svega čovječanstva.

"...primiste me"

Muževi, žene i obitelji cijeloga svijeta: s vama je Zaručnik! Papa vam je prije svega to htio reći u godini koju Ujedinjeni narodi i Crkva posvetiše obitelji. "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." Ta "Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3,16-17): "Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je" (...). Treba se nanovo roditi, odozgor (Iv 3,6-7). Morate se roditi "iz vode i Duha" (Iv 3,5). Upravo vi, dragi očevi i majke, vi ste prvi svjedoci i služitelji tog novog rođenja od Duha Svetoga. Vi, koji rađate djecu za zemaljsku domovinu, ne zaboravite da ih istodobno rađate za Boga. Bog želi njihovo rođenje iz Duha Svetoga. On ih želi kao posvojenu djecu u svome Sinu, koji nam daje da "možemo postati djeca Božja" (Iv 1,12). Djelo spasenja traje i ostvaruje se u svijetu po Crkvi. Sve je to djelo Sina Božjega, božanskog Zaručnika, koji nam je prenio Očevo kraljevstvo i obznanjuje nama, svojim učenicima: "Kraljevstvo je Božje među vama" (Lk 17,21).

Vjera nam kaže da će Isus Krist, koji "sjedi zdesna Ocu", doći suditi i živima i mrtvima. S druge strane, evanđelist Ivan nas uvjerava da je Isus poslan na svijet ne "da osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3,17). U čemu se, dakle, sastoji sud? Krist nam nudi odgovor: "Ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet (...). Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti, nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena" (Iv 3,19.21). Na to je također nedavno podsjetila enciklika Veritatis splendor (Sjaj istine) u točki 84. Zar je, dakle Krist sudac? Tvoja će te vlastita djela osuditi u svjetlu istine koju spoznaješ. Očevima i majkama, sinovima i kćerima sudit će njihova djela. Svaki će od nas biti suđen po zapovijedima; i po onima koje smo spomenuli u ovome pismu: četvrtoj, petoj, šestoj, devetoj. Svatko će biti za to suđen po ljubavi koja je smisao i sažetak zapovijedi. "Uvečer života bit ćemo suđeni po ljubavi" - napisao je sv. Ivan od Križa (Riječi svjetlosti i ljubavi, 59). Krist, Otkupitelj i Zaručnik ljudskoga roda "zato se rodio i došao na svijet: da svjedoči istinu. Tko je god od istine, sluša njegov glas" (usp. Iv 18,37). On će biti sudac, ali onako kako nam je sam pokazao govoreći o Posljednjem sudu (usp. Mt 25, 31-46). Bit će to sud po ljubavi, sud koji će konačno utvrditi istinu da je Zaručnik bio s nama a da mi to možda nismo znali.

Sudac je Zaručnik Crkve i čovječanstva. Zato sudi govoreći: "Dođite, blagoslovljeni Oca mojega (...)". Ogladnjeh, i dadoste mi jesti; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me..." (Mt 25, 34-36). Naravno, taj bi se popis mogao produljiti, i u njemu bi se mogli istaknuti bezbrojni problemi u svezi s bračnim i obiteljskim životom. Mogli bismo pronaći i ovakve izričaje: "Bijah još nerođeno dijete, i niste mi dopustili da se rodim; bijah napušteno dijete i vi ste mi bili obitelj; bijah siroče, i posvojili ste me i odgojili kao svoje." I dalje: "Pomogli ste neodlučnim majkama ili onima koje su bile izložene nastranim pritiscima da prihvate svoju nerođenu djecu i da je donesu na svijet; pomogli ste obiteljima s mnogo djece, obiteljima u poteškoćama, da podignu i odgoje djecu koju im je Bog dao." I tako bismo mogli nastavljati s popisom dugim i preinačenim, koji bi obuhvatio svaku vrstu pravog, moralnog i ljudskog dobra u kome se izražava ljubav. Eto velike žetve koju će Otkupitelj svijeta, kojemu je Otac povjerio sud, trebati skupiti; to je žetva milosti i dobrih djela, sazrela na dahu Zaručnikovu, u Duhu Svetom koji nikada ne prestaje djelovati u svijetu i u Crkvi. Zahvalimo za to Djelitelju svakoga dobra.

No znamo da je na Posljednjem sudu, kako ga opisuje Matej, drugi popis težak i zastrašujući: "Idite od mene (...). Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi jesti; ožednjeh, i ne dadoste mi piti; stranac bijah, i ne primiste me; gol, i ne zaogrnuste me... (Mt 25, 41-43). I u tom popisu mogu se naći drugi stavovi u kojima se Isus predstavlja također kao odbačeni čovjek. Tako se on poistovjećuje s napuštenom ženom ili mužem, sa začetim ili odbačenim djetetom: "Ne primiste me!" I ta se osuda provlači kroz povijest naših obitelji, kroz povijest naroda i čovječanstva. Kristov "ne primiste me" uvlači se i u društvene ustanove, vlade i međunarodne udruge.

Pascal je napisao da će "Isus biti u agoniji sve do svršetka svijeta" (Misli, Isusovo otajstvo, 553). Smrtna borba u Getsemaniju i smrtna muka na Golgoti predstavljaju "vrhunac očitovanja ljubavi". I u jednoj i u drugoj očituje se Zaručnik koji je s nama, koji uvijek iznova ljubi, koji "ljubi do kraja" (usp. Iv 13,1). Ljubav koja je u njemu nadilazi granice osobnih i obiteljskih povijesti, nadilazi granice povijesti čovječanstva. Na kraju ovih razmišljanja, draga braćo i sestre, misleći na sve što će u Godini obitelji biti proglašavano s različitih govornica, htio bih s vama ponoviti priznanje koje je Petar uputio Kristu: "Ti imaš riječi života vječnoga" (Iv 6,68). Recimo zajedno: tvoje riječi, Gospodine, neće uminuti" (usk. Mk 13,31). Što vam Papa može poželjeti na kraju ovoga dugog razmišljanja o Godini obitelji? Želim vam da se svi nađete u tim riječima koje su "duh i život" (Iv 6,63).

Ojačani za unutarnjeg čovjeka

Prigibam koljena pred Ocem od koga se imenuje svako očinstvo i svako majčinstvo, "neka vam dadne (...) ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka" (Ef 3,16). Rado se vraćam na te Apostolove riječi koje sam obradio u prvom dijelu ovoga pisma. To su, u određenom smislu, ključne riječi. Obitelj, očinstvo, majčinstvo, idu zajedno istim korakom. Istodobno obitelj je prva ljudska sredina u kojoj se oblikuje "unutarnji čovjek" o kojemu Apostol govori. Učvršćenje njegove snage dar je Oca i Sina u Duhu Svetome.

Godina obitelji stavlja pred nas i pred Crkvu golemu zadaću koja se ne razlikuje od onoga što svake godine i svakoga dana zaokuplja obitelj, nego koja u sklopu ove Godine poprima osobito značenje i važnost. Godinu obitelji smo započeli u Nazaretu na blagdan Svete Obitelji; u ovoj godini želimo hodočastiti prema tom mjestu milosti koje je postalo svetištem Svete Obitelji u povijesti čovječanstva. Želimo poduzeti to hodočašće skupivši znanje o baštini istine o obitelji koja je od samog početka blago Crkve. To blago skuplja se počevši od bogate tradicije Staroga zavjeta, upotpunjuje se u Novome, a svoj puni i znamenski izričaj nalazi u otajstvu Svete Obitelji, po kojoj božanski Zaručnik otkupljuje sve obitelji. Odanle Isus prograšuje "evanđelje obitelji". Tome blagu istine pridonose svi naraštaji Kristovih učenika, počevši od apostola kojih smo se naukom obilno koristili u ovome pismu.

U naše je doba to blago temeljito korišteno u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila (posebno usp. GS 47-52); zanimjive analize razvijene su također u brojnim nagovorima Pija XII. posvećenima bračnim drugovima (posebnu pozornost zavređuje govor sudionicima skupa Saveza talijanskih katoličkih primalja 29. listopada 1951); u enciklici Humanae vitae Pavla VI. i u nastupima posvećenima obitelji na Sinodi biskupa 1980. i u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio. Na te izjave Učiteljstva pozvao sam se već u početku. Ako se na njih navraćam, činim to stoga što želim istaknuti kako je prostrano i bogato blago kršćanske istine o obitelji. Pisana svjedočanstva ipak nisu dostatna. Mnogo su važnija ona živa. Pavao Vi primijetio je da "suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje, ili ako sluša učitelje, sluša ih stoga što su svjedoci" (usp. Govor članovima "Cosilium de laicis" 2.listopada 1974). Upravo je svjedocima u Crkvi povjereno obiteljsko blago: onim očevima i onim majkama, sinovima i kćerima koji su po obitelji našli put svoga ljudskog i kršćanskog poziva, razmjere "unutarnjeg čovjeka" (Ef 3,16), o kojemu govori Apostol i tako postigli svetost. Sveta Obitelj početak je tolikih drugih svetih obitelji. Koncil podsjeća da je svetost opći poziv krštenih (usp. Lumen gentium 40). U naše doba, kao i u prošlosti ne manjkaju svjedoci "evanđelja obitelji" makar i ne bili poznati, makar ih Crkva i nije proglasila svetima. Godina obitelji pruža zgodnu priliku za bolje upoznavanje njihova života i njihove brojnosti. Povijest čovjeka, povijest ljudskog spasenja ide preko obitelji. Na ovim sam stranicama nastojao pokazati kako se obitelj nalazi u središtu velike borbe između dobra i zla, između života i smrti između ljubavi ili onoga što je ljubavi protivno. Obitelji je ponajprije povjerena zadaća boriti se za oslobađanje sila dobra kojemu se izvor nalazi u Kristu, Otkupitelju čovjeka. Treba učiniti da svaka obiteljska jezgra raspolaže takvim silama kako bi - kao što je rečeno o tisućljeću poljskoga kršćanstva - obitelj bila "Bogom jaka" (usp. Govor kardinala Stefana Wyszynskoga "Rodzina Bogiem silna", u Čenstohovi 26. kolovoza 1961). Eto zašto se ovo pismo nadahnjivalo apostolskim opomenama koje nalazimo u Pavlovim, Petrovim i Ivanovim poslanicama (usp. 1 Kor 7,1-40; Ef 5,21 - 6,9; Kol 3,18-25; 1 Pt 3,1-7; 1 Iv 2,12-17). Koliko li su slične prilike ondašnjih i današnjih kršćana i obitelji, premda u različitom povijesnom i uljudbenom okolišu!

Stoga je moj poziv upravljen upravo vama, dragi muževi i žene, očevi i majke, sinovi i kćeri. To je poziv svim mjesnim Crkvama kako bi ostale ujedinjene u naučavanju apostolske istine; braći u biskupstvu, svećenicima, redovničkim obiteljima i posvećenim osobama, pokretima i udrugama vjernika laika; braći i sestrama s kojima nas povezuje zajednička vjera u Isusa Krista, premda još ne uživamo puno zajedništvo od Krista željeno (usp. Lumen gentium 15); onima koji ispovijedajući vjeru Abrahamu pripadaju kao i mi velikoj zajednici vjernika jedinoga Boga (LG 16); onima koji pripadaju drugim duhovnim i vjerskim baštinama: svakome muškarcu i ženi dobre volje.

Krist, koji je isti "jučer, danas i uvijek" (Heb 13,8), neka je s nama dok prigibamo koljena pred ocem od kojega proizlazi svako očinstvo i majčinstvo i svaka ljudska obitelj (usp. Ef 3,14-15) i neka nam istim riječima molitve ocu kojoj nas je sam naučio još jednom posvjedoči ljubav kojom nas je "ljubio do kraja" (Iv 13,1)!

Snagom njegove istine govorim čovjeku našega doba da shvati koliko su dobra brak, obitelj i život; koliku opasnost predstavlja nepoštivanje tih stvarnosti i podcjenjivanje vrhunskih vrednota koje utemeljuju obitelj i ljudsko dostojanstvo.

Neka vam Gospodin Isus sve to podari snagom i mudrošću Križa (usp. 1 Kor 1,17-24), kako čovječanstvo ne bi podleglo napastima "oca laži" (Iv 8,44) koji ga neprestano gura na široke i prostrane putove, naokolo lakše i ugodnije a zapravo pune zasjeda i opasnosti. Neka nam bude dano uvijek slijediti Onoga koji je "Put, Istina i Život" (Iv 14,6).

Neka to, draga braćo i sestre, bude zadaća kršćanskih obitelji i misijska skrb Crkve u ovog Godini bogatoj osobitim Božjim milostima. Sveta Obitelj, slika i uzor svake ljudske obitelji, neka svakome pomogne hodati u duhu Nazareta; neka pomogne svakom obiteljskom gnijezdu da probudi vlastito građansko i crkveno poslanje prihvaćanjem Riječi Božje, molitvom i životnim zajedništvom. Marija, Majka lijepe ljubavi, i Josip, čuvar Otkupiteljev neka nas sve prate svojom trajnom zaštitom! S tim željama blagoslivljam svaku obitelj u ime Presvetoga Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga!

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, 2. veljače, na blagdan Prikazanja Gospodinova, godine 1994, šesnaeste svoga papinskog služenja

Ivan Pavao II.