Civilizacija ljubavi
Religioznost je odnos osobe prema osobi iz 1960. godine
Zaista, dragi prijatelji, jedan čovjek sam jedva bi još bio čovjek! On bi doduše imao svoju bit, bio bi - kako filozofi kažu - razumno biće, ali zar se ne bi našao u položaju da ne zna što bi sam sa sobom počep?! Što bi mu koristilo spoznavanje, kad ga ne bi imao kome saopćiti? Zar bi mogao osjetiti radost ako ne bi bilo nikoga s kime bi je podijelio? Koga bi mogao lijepo pogledati, kome uslugu iskazati, kome ljubav i pažnju posvjedočiti? Od koga bi mogao ohrabrenje dobiti, kod koga razumijevanje naći? Jedan čovjek sam, to ne bi bio čovjek, ili ako bi bio čovjek, onda bi to bilo mučilište, pravi pakao!
Da može biti čovječnosti, potreban je bližnji: ljudski se život - ukoliko je ljudski - odvija u odnosima među osobama. Odnos osobe prema osobi jedan je od temeljnih preduvjeta sve čovječnosti, a i uopće svega što ljudi stvaraju i što su stvorili. Kulturni i svaki napredak osniva se na međusobnim odnosima.
Tko bi mogao zanijakati da ta potreba za drugom osobom u tisuću vidova ne predstavlja jednu od bitnih komponenata čovjekove egzistencije, čovjekova bića?
Misaonu čovjeku lako je naći korijene toga: oni su u Onome koji je izmislio to misteriozno biće koje se zove čovjek i koji ga je svemogućom ljubavlju dozvao u egzistenciju! Bog je osobno biće i on je čovjeka sazdao na svoju sliku, zato je čovjek osoba i zato mu nema života osim u odnošenju prema drugoj osobi!
Bog je prvi uzrok svih stvari, on je punina bitka, on je svemogućnost i tako dalje, ali prije svega: Bog je osobno biće. On je čovjeka stvorio da ga učini dionikom svoga osobnoga života koji se odvija u neizrecivim tajanstvenim odnošenjima među trima božanskim Osobama: Ocem, Sinom i DUhom Svetim. Zato se čovjeku objavio, zato je čovjeka milošću prožeo!
Zato je prava religioznost osobna. to nije strah pred nekim mračnim silama, to nije suho strahopoštovanje pred nekim zakonikom, ili strepnja pred nekim kaznama, ili korektna dresura za neka obdržavanja i sustezanja, već je radosno prianjanje uz jednu Osobu. To je povjerenje, ljubav, zauzimanje za jednu Osobu.
Bog se objavio kao naš Otac, kao naš Prijatelj, da, čak kao naš Zaručnik! U tim zemaljskim slikama Bog je htio da nam rekne da je on divno bogato osobno biće koje hoće i zove nas u svoj zagrljaj!
Malo razumije o kršćanskoj vjeri onaj tko to ne razumije! Daleko je od dubokog religioznog života onaj tko to još ne proživljava!
Pitaj se, kršćanine, danas u tišini duše svoje: osjećaš li prisutnost toga velikog Prijatelja u svome životu? Kad te snađe napast i grijeh mami, osjećaš li u te trenutke da bi pristati značilo uvijediti prijatelja, pljuniti u lice Ocu? Da li grijeh što si ga učinio ćutiš kao uvredu najintimnijeg prijatelja, kome se od stida ne usudiš više pred oči, ili samo možda kao prekršaj nekog bezimenog objektivnog zakona i kao prijetnju kaznom? Teško će procvasti tvoje srce kao cvijet miomirisan, teško će život tvoj postati pun dubokog smisla ako nisi spoznao u čemu je prava religioznost!
Mnogi ne samo da u čudnoj zaslijepljenosti hlepe za mnoštvom stvari, misleći u njima naći smisao i blaženstvo života, već i s osobama postupaju kao sa stvarima! Oni ne znaju za poštovanje pred osobom, nigdje ne žele ustuknuti, sve hoće imati samo kao sredstvo za postignuće svojih sebičnih ciljeva! Za njih nema ničijih neotuđivih prava!
Dakako da su takvi daleko od prave religioznosti, koja znači predanje Bogu-Osobi, te dosljedno poštivanje svake ljudske osobe i solidarnu suradnju sa svima da se ostvari što veće prijateljsko jedinstvo s najvećim Prijateljem!
Današnja tehnička civilizacija prijeti da potpuno podvrgne ljudsku osobu stvarima, da smrvi čovječnost, a intronizira Mašinu i Silu. Zato je danas kruh religioznosti potrebniji od kruha tjelesnoga, pa se jedino iz Boga i za Boga postoji, pa se jedino Božjom silom može spasiti! Jesi li ti taj na koga Bog može računati, ili si i ti neki kukavac na koga se nitko ne može osloniti?
Čudno je i paradoksalno: Bog nas poštuje i hoće kao osobe! On je svemoćan i silan i ne treba mu nikakvog stvorenja, a ipak je hotimično sebe i svoju stvar u svijetu nama povjerio, da se iskaže naša vrijednost! Bog se je nekako o nama učinio ovisnim! Jesi li kada mislio, mladiću: Bog u tebe ima toliko povjerenja da je svoju očinsku čast stavio u tvoje ruke: on na tebe računa! Hoćeš li biti izdajica svoga prijatelja i kukavan nevjernik, koji bez riječi pušta da se sramoti čast i ruši dom njegova Oca?
Božić kao poziv na "civilizaciju ljubavi" iz 1983. godine
Zato je Božić posebno hitan poziv svim kršćanima koji nisu pozaspali u nebrizi za navještaj Božje ljubavi suvremenom čovjeku i kojima srce nije otežalo u brizi za stvaranjem svoje udobnosti na zemlji i u učvršćivanju svoje moćnosti među ljudima.
Crkva nema zadatka da sebe učvršćuje kao neka tvrđava, nego je njezin temeljni zadatak da se objavljuje svijetu kao zajednica ljubavi Božje, u kojoj su poput Isusa ljudi spremni jedni za druge sve podnijeti, pa i samu smrt, u kojoj svi jedni druge prigrljuju kao što Krist prigrljuju sve (usp. Rim 15,7) i koja onda po tome postaje privlačno mjesto topline za sve ljude, a posebno za one koji su pritisnuti životom i nevoljom pa osjećaju hitnu potrebu za toplinom, suosjećanjem, podrškom, ohrabrenjem.
Sveti Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.) na osobito je izrazit način u svome životu ostvarivao taj zadatak Crkve - zadatak prigrljivanju ljudi, življenje Božje ljubavi na svijetu "radi grešnika" i "radi čovjeka".
Primjer je bl.Jeremija Kostista (1556.-1625.), Rumunj, koji se odlikovao posebno ljubavlju kojom je dvorio bolesnike. Obojica su posjedovala "čovječnost koja očarava i ohrabruje". Istina je: savršene ljubavi ne može biti ako ne obuhvaća čovjeka, brata.
Za svakog od nas je važno da pravilno mislimo o bitnim zadacima svoga postojanja. Ali se ne može ostati samo kod misli nego treba pregnuti da misao postane djelo, da riječ postane tijelo. Bar onoliko koliko je zacrtao Bonaventura Duda ovim riječima: "Želite li dobro proslaviti Božić? Nađite načina da budete nekome suputnikom i supatnikom i, ako je moguće, razveseljiteljem. Možda će to biti baš i bespomoćnom šutnjom. Ali ako mognete, pronađite načina da to bude - a da nikome ne smetate - djelom."
Kako početi graditi "civilizaciju ljubavi" iz 1985. godine
Apel za izgradnju civilizacije ljubavi
Slavenska grupa je iznjela prijedlog ovaj aplel u Rimu na međunarodnom studijskom sastanku za promociju teološke kulture u Redu franjevaca kapucina u rujnu 1985. godine.
Kao polazište za izgradnju civilizacije ljubavi u ovaj naš povijesni čas uočavamo na osobit način opis općega suda u Matejevu evanđelju 25, 31-46, a sažetak u retku Mt 25, 40.
Matejev tekst upozorava na ugrožene i hendikepirane materijalno, socijalno, politički; ali treba dohvatiti njegov adekvatni smisao; taj je prihvatiti čovjeka u njegovoj potpunoj konkretosti i drugosti, kao svoj "Ti", u kojemu prihvaćam Krista.
A to onda znači prihvaćati kao svoju i svu njegovu konkretnost, probleme s kojima se suočava, sva njegova kulturna dobra, sve što je stvorio i što mu je vrijedno, kao i njegovu sadašnju kreativnu moć, i njegovu sposobnost za daljnje stvaralaštvo.
Na taj način kršćanstvo postaje kreativno, prihvaćajući i stimulirajući kreativnost.
Tekst Mt 25, 40 upozorava nas da je čovjek u svojim konkretnim vezanostima u pravom smislu "teološko mjesto" u smislu onoga što je rekao Pavao VI. na svršetku Koncila: "Da se upozna Bog, potrebno je upoznati čovjeka."
Na praktičnom planu trebalo bi poduzeti da rečenica Mt 25, 40 tj. "Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili" danas zadobije ključno mjesto u živoj svijesti svakog kršćanskog vjernika. To bi se postiglo ako bi se u svakodnevnu praksu uvela kratka jutarnja molitva, koju bi već djeca naučila:
Gospodine Isuse Kriste, Ti si rekao: Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili. Daj da svjetlost Duha Svetoga rasvijetli moju dušu, pa da u svakom čovjeku s kojim se danas susretnem mogu prepoznati Tebe, Sina čovječjega, koji ćeš me jednom suditi. Amen.
Suodgovorni za čovječnost i slobodu 1993.
J.M.Domenach u Tjednu francuskih katoličkih intelektualaca 1967. godine je rekao: "Određeno nepribjegavanje nasilju može biti isto što i poziv na nasilje...Osjećanje nezadovoljstva koje se ne oslanja ni na kakvu silu ne može se žaliti što bude primorano na nemoć. U vrijeme Munchena francusko-engleska je Europa svojom mlitavošću navukla na se nacističku agresiju."
Nije sporno da su četiri osnovne vrijednosti koje europska civilizacija smatra stožerima za svoje postojanje, barem koliko počiva na kršćanskoj matrici: istina, pravda, ljubav i sloboda. Oni koji ne žive iz vjere smatraju te četiri vrijednosti temeljnim vrijednostima. Prihvaćanje tih vrijednosti tvori ono što bismo mogli nazvati "civilizacijska svijest Zapada".
Marksistička je pokret pokušao na mjesto objektivne istine ustoličiti "partijsku istinu", ali u tom nije uspio. Fašizam i nacionalsocijalizam pokušao je uspostaviti nacionalnu ili rasnu istinu. Svi znamo do čega su te rak rane europske civilizacije dovele i kao su završile.
Nitko ne može biti tolikoslijep da ne bi znao koliko je osjećaj pravde i borba za pravdu u temelju svijesti europske civilizacije. Najprije pravda među pojedincima, a onda pravda među državama i narodima i pravda među društvenim slojevima (socijalna pravda).
Za efikasno ostvarenje pravde i pravednosti te uspostavu prava europska je civilizacija stvorila ustanovu države, i zato je temeljni zahtjev za funkcioniranje zapadne civilizacije pravna država.
Za prosječnu svijest zapadnog civiliziranog čovjeka osobito značenje ima tzv. vindikativna pravda, tj. efikasno kažnjavanje prekršenja pravde i zločina. Specifičnost zapadne civilizacije u tom području jest onemogućavanje osobne ili plemenske osvete, uzimanje pravde u svoje ruke. Specifična je svojstvenost zapadne civilizaciije da je vindikativna pravda u isključivoj nadležnosti sudske vlasti države. U dvadesetom je stoljeću zapadna civilizacija u tom području oblikovala pojam ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Konkretno ostvarenje te komponente vindikativne pravde sada je još u procesu iznalaženja i usvajanja adekvatnih instrumenata, no samu svijest o zločinu i o potrebi da zločin bude kažnjen treba smatrati neospornim dostignućem civilizacije.
U svijesti zapadne civilizacije možda ipak najistaknutije mjesto zauzima sloboda, više nego u bilo kojoj drugoj dosad poznatoj civilizaciji. Tu se misli na osobnu slobodu svakog pojedinca koja se onda izartikulirala u tzv. "prava čovjeka" i građanina, ali i na prava naroda na slobodu i na samoodređenje.
Možda je u svijesti europske civilizacije zasad najmanje istaknuta vrijednost "ljubav". Mnogi će možda reći da je to još uvijek više kršćanska vjernička vrijednost nego li upravo vrijednost koja se mora smatrati civilizacijskom tj. komponentom civilizacijske svijesti kao specifično civilizacijske. Ipak se ne smije zaboraviti da je treće temeljno načelo Francuske revolucije bilo "bratstvo". Tu se pomalja poseban zadatak kršćanskih vjernika za izgradnju buduće civilizacije u kojoj će ljubav biti prvotna i temeljna vrijednost. A tko bi mogao ne vidjeti ono što se danas naziva "humanitarna pomoć"? To je, dakako samo jedan aspekt onoga što se zove ljubav. Ljubaqv je mnogo dublja i zahtjevnija vrijednost, jer ona uključuje svaku pomoć da svaki čovjek može dostojno živjeti, a ne samo da ne umre od gladi. Kad danas naši kritičari Zapada, zbog njegove nemoći da spriječi zla, humanitarnu pomoć označuje kao "olakšavanje savjesti", već samim time svjedoče da zapadni čovjek ima svijest o ljubavi prema drugom čovjeku kao nezaobilaznoj dužnosti, makar to zasad bilo samo u zametku, jer se nisu iznašli efikasniji oblici za ozbiljenje onoga što se zove ljubav. Nekad sam, 1945. godine, bio zaprepašten kad se kod nas pojavila brošura jednog sovjetskog pisca pod naslovom Nauka mržnje. Nedavno sam ćitao tekst jednog njemačkog teologa (Thomas Gertler) koji konstatira da su autoritarni režimi odgajali djecu za mržnju prema neprijatelju, bilo klasnom, bilo nacionalnom. Jesu li uspjeli? Bilo kako bilo, zapadnu civilizaciju bar ja ne mogu zamisliti kao civilizaciju u kojoj bi mržnja, posebno nakon dva rata, mogla biti smatrana vrijednošću.
Slobodu sam apostrofirao jer se tako sintagmom "čovječnost i sloboda" jasnije daje znati da se ne radi samo o svojoj slobodi nego i slobodi drugoga, jer je priznavanje slobode drugoga nekako polazište za vlastitu slobodu. Molim čitatelja da se zaustavi i razmisli o sebi: Što ti kaže tvoj razum i tvoje srce, jesu li to bitne vrijednosti civilizacije kojoj pripadaš? Ako u svojoj savjesti na to pitanje sam sebi odgovoriš pozitivno, onda si ti taj koji je zajedno sa svima takvima suodgovoran za civilizaciju; suodgovoran za čovječnost i slobodu. Jer ta civilizacija počiva na slobodi svijesti, ne na prisili i licemjernom prikrivanju onoga što zapravo jesi.
A što činiti da ostaneš vjeran svojoj suodgovornosti i ne postaneš kukavan podlac i mlitavac?
Svijest suodgovornosti traži od tebe da uvijek i svuda zastupaš ta načela, da se nikad konformistički i prijetvorno složiš s onima koji zastupaju bilo koje načelo koje je u suprotnosti s tim načelima zapadne civilizacije.
Suodgovornost se odnosi na ono već postojeće i primljeno, da se ne razori što smo baštinili od djedova, i na ono novo što spoznaš da je u afirmiranju tih vrijednosti moguće i poželjno.
Makar se oko tebe pojavili glasovi koji bi, naizgled razumno, promicali drukčija postupanja, pljačkaška i zatornička ili osvetnička. Ti si nosilac zapadne civilizacije, ti si njezin čuvar, ne možeš odobriti nešto što bi nas izbacivalo iz toga duhovnog ozračja Zapada u nasilne oblike mržnje, osvete, laži, etničkog čišćenja, malih despotskih ponašanja.
Sintagma "prah i pepeo" prvi put se u Bibliji pojavljuje u izvještaju kako je Abraham molio Boga da poštedi od uništenja Sodomu i Gomoru: "Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu... Ja, prah i pepeo! Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?" (Post 18, 28-29).
Možeš li ti, dragi čitatelju, biti takav Abraham?
Osobna suodgovornost i kolektivna krivnja 1993.
Muhamed Filipović je formulirao: Zlo nastaje samo od sebe, ljudi vrlo lako ulaze u scheme zla. A dobro ne nastaje samo od sebe, za njega se čovjek mora boriti.
Važnije je, međutim, i temeljnije razmišljati o odgovornosti za dobro, koje ne nastaje samo od sebe, nego ga moraju ljudi ostvariti, makar uz žrtve i prihvaćanje određene doze patnje koja neminovno ide uz činjenje dobra, borbe za dobro.
Takva odgovornost za dobro nužno je osobna, ona ne nastaje sama od sebe, ona je dio moralne svijesti svakog čovjeka. Dakako, da se i ta odgovornost za dobro odnosi na to da čovjek ne čini zlo. Ali se ona nipošto ne može i ne smije ograničiti samo na nečinjenje, nego mora biti zauzeta oko dobra koje treba otkriti, poduzeti, založiti se za nj.
Ta pozitivna odgovornost za dobro koje treba činiti u prvom redu mora biti dio svijesti onih koji su od naroda slobodnim izborima dobili zadatak da brinu za opće dobro, u okvirima mandata koji im je narod povjerio. Ali se nitko ne može od te prethodne odgovornosti sasvim dispenzirati. Ona je dio svake pojedinačne moralne svijesti i savjesti: svako je ljudsko biće obdareno intelektom, a onda i dužnošću da svoj razum upotrebljava misleći i tražeći, rasuđujući i iznoseći drugima što je u svakom povijesnom trenutku potrebno dobro za sve. Iz toga poizlazi pravo na iznošenje slobodne riječi, ali i dužnost da se odgovorna riječ i iznese. U tom smislu govorimo o suodgovornosti svakoga čovjeka za zajedničko dobro.
U ozračju naše civilizacije u ovom času zajedničko dobro možemo rangirati prema zajednicama: zajedničko dobro čovječanstva, zajedničko dobro društveno uloženih slojeva, zajedničko dobro državne zajednice, zajedničko dobro religijske zajednice.
Suodgovornost za čovječansku zajednicu uključuje danas suodgovornost za slobodu i nepovredivost svake ljudske osobe i suodgovornost za prirodu i prirodnu okolinu kao čovjekov dom.
U ovom času je kod nas na poseban način potrebno razmišljanje o suodgovornsti za svoju naciju i za svoju državu.
Očito je da nitko (sada i ovjde) ne može sebe izdvojiti iz suodgovornsti za naciju. Svijest o nacionalnoj zajednici nezaobilazan je oblik suživljavanja ljudi i teško da će ubrzo moći nadoći nešto bolje što bi zauzelo mjesto koje danas za život čovječanstva predstavlja nacionalna svijest. Marksističko promoviranje klasne svijesti kao savršenijeg oblika grupiranja čovječanstva doživjelo je slom. Povratak nacionalnom u ekskomunističkim zemljama zahtjeva od svakog čovjeka veliku svijest suodgovornosti da se promoviraju one vrijednosti, ona dobra koja predstavljaju veću čovječnost u proživljavanje narodne svijesti i nacionalne identifikacije.
Dakako da se ta suodgovornost za nacionalnu zajednicu posebno tiče političara, a nadasve intelektualaca.
Ljubav prema svome narodu i domovini traži od svakoga pripadnika naroda suodgovornost za ispunjavanje nacionalne svijesti onim što je dobro, čovječno, razumno, zrelo, trijezno, što vodi k boljem uklapanju u sveopću ljudskost i ljudskiju budućnost, a svrsishodnu kritiku onoga što se pojavljuje kao aberantno ili je naslijeđeno kao pogubno u kriznim vremenima, ali bez razdraživanja, nesmiljene egocentričnosti i traženja vlastite individualne afirmacije.
Očito, suodgovornost za dobro vlastitog naroda traži pronalaženje i afirmiranje onoga što je za narod objektivno dobro. Ali ljubav i suodgovornost prema narodu i domovini ne ograničuje se samo na objekte koje možemo spoznati kao za narod dobre, pa da mu ih promoviramo. To je još više promocija osoba. Ljubav prema osobama u svome narodu traži od svakog inteligentnog bića da otkriva ono što narod kao skup osoba doista jest, a ne samo da mu namećemo što bi trebao biti. Bitno je u ljubavi otkriti što onaj koga ljubimo doista već ima, što on jest, što on hoće, pa da mu pomognemo da izraste.
Istina, svaki čovjek mora uvijek biti svjestan da se njegov život događa u povijesti te da svi njegovi čini, postupci i ponašanja na neki način ulaze u tkivo njegove budućnosti.
Država ipak nije najviše dobro: ona je u biti služba i usluga čovjeku. Ponajprije da mu osigurava slobodan razvitak njegove osobe.
Država je manje više okvir i osiguranje. Država ne može sve, ona ne smije uzrupirati sve. Iz kršćanstva prije svega slijedi - kako danas kažemo - njezina svjetovnost. Ona ne smije sebi uzrpirati odlučivanje o onome što je specifično za vječno određenje čovjeka. Za to je kršćanstvu kompetentna druga zajednica - Crkva, koja opet sebi ne može podložiti državu jer bi se time stavila u pitanje potpuna sloboda koja je preduvjet za mogućnost ljubavi.
Država je dužna poštivati načelo solidarnosti, to jest pomagati svoje slabije i ugrožene građane. Obavezna je i na solidarnost preko državnih granica, u okvirima internacionalno prihvaćenih normi. Država se, dakle, ne može dispenzirati od brige za svoje socionalno ugroženije građane i može u okvirima pravičnosti raspoređivati sredstva za funkcioniranje socijalne skrbi.
Govorili smo o Bogu koji je ljubav. Ljubav ipak kao takva čini se nije specifična domena države. Njezina je domena pravda. Pravedno raspoređivanje obaveza, zaštita osobnih i svih drugih naravnih i stečenih prava, uspoređivanje pravde onemogućavanjem i kažnjavanjem zločina.
Po kršćanskom shvaćanju države još je jedno osobito važno: država je zemaljska tvorevina, ona je djelo ljudi, koji imaju svoje slabosti pa i svoje pogreške. Savršena pravda na zemlji nije moguća, pa onda ni država kao neko potpuno savršenstvo. Zato i država podliježe kritici, ali i rasuđivanju između onoga što je bitnije, a što je manje bitno, što je dalekosežnije i opasno za svaku budućnost, a što je časovito i prebrodivo, kao slabost ljudi jer su ljudi. Zato je na mjestu da se u kritici o tome vodi računa. I s obzirom na državu treba imati pred očima da s prljavom vodom ne izbaci iz korita i dijete.
Neki misle da je u našem hrvatskom mentalitetu, uz takozvani "hrvatski jal", veoma pristutna i mana perfekcionizma, to jest neprimjereno zahtijevanje od naših ljudi da u svemu budu savršeni. To sa sobom nosi obezvrijeđivanje ljudi ako im nađemo bilo koju pogrešku. Često čak neko radovanje ako one koji su se izdigli iznad ostalih možemo obličiti i strovaliti ih u blato. To je destruktivno ponašanje nezrelih ljudi koji nisu svijesni kako je sve ljudski krhko. U brigu oko afirmiranja dobra ide kao bitna komponenta radost nad dobrom koje nađemo u drugima, priznavanje i isticanje onoga što je postignuto u čovječnosti, jer samo tako pomažemo da dobro postane veće i sugurnije u sebe, da se stvori klima u kojoj će se ljudi natjecati oko dobra, a posramiti će se zavidljivost i rušilačko obezvređivanje čovjeka, ma koji bio.
Uloga intelektualaca u Crkvi i društvu
Papa Ivan Pavao II. u enciklici Sollicitudo rei socialis kaže da Crkva nudi model za uređenje svijeta, i da je to upravo zajedništvo. Kršćanska teologija, razmišljajući o Božanskom Trojstvu došla do formulacije da je srž Presvetog Trojstva što su tri Božanske Osobe potpuno jedna za drugu, da se Otac sav daje Sinu, a Otac i Sin Svetome Duhu. Katolička teologija (posebno od sv.Augustina) razvila vjersko shvaćanje da Sin izlazi od Oca umskim djelovanjem a Duh Sveti je božanska ljubav Oca i Sina.
Kršćanska je vjerska misao obilježena dvijema idejama o Bogu: "Ja sam koji jesam" (Izl 3,14) iz starog zavjeta, i "Bog je ljubav, i tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje i Bog u njemu" (Iv 4, 16) iz novog zavjeta.
Dosadašnja kršćanska misao prvenstveno se bavila prvom definicijom i razvila shvaćanje o Bogu kao svebitku i svemoći. Razmišljanje o Bogu ljubavi i osnivanja svega ljudskog bivstvovanja na toj misli, ostaje kao zadatak našemu vremenu.
Na spoznaj (znanju) i moći izgrađena je naša zapadna civilizacija. Osim kršćanstva ona ima i druge helenske korijene. Korisno je letimice naznačiti međaše naše civilizacije u vezi s poznavanjem odnosa znanja i moći.
Svima nam odmah u pamet padaju Sokrat i sofisti, napetost koja traje i danas. Za sofiste je znanje (mudrost) prvenstveno oruđe moći: moći nad drugim čovjekom, drugim ljudima. Sokrat uči da je znanje krepost i želi pomoći (majeutička metoda - u dijalogu uz sugovornikovo iskustvo i savjest) drugima da se zajedno otkrije istina. On počinje od skromnosti i zajedničkog traženja. Tako je Sokrat utemeljitelj dijaloga koji ne znači nadvladu nego zajedništvo.
Aristotel nije odstupio (mislim), bar ne u biti, od Sokrata, ali je, mislim, ipak postavio temelje za ono što će se kasnije razviti do danas, jer je jasno izišao iz konfrontacije znanja u otkrivanje istine koja nije dana (u sjećanju na ideje) nego zadana.
Kršćanstvo je donijelo ideju da je znanje služenje: Božanski je Logos postao čovjekom, ne da gospoduje, nego da služi, i da dade život za druge. To je najbitnija kršćanska poruka svim misliocima (intelektualcima), da služe kako bi svi došli do istine i života.
Kasnije je Machiaveli (u 15.stoljeću sa svojim romanom "Vladar") opet vratio sofistički stil: znanje je moć da se ovlada ljudima. Francis Bacom Verulanski je - na aristotelovoj liniji - utvrdio važno usmjerenje europskoj civilizaciji: znanje je moć da se ovlada prirodom: savoir est pouvoir. Znati i moći temeljna su polazišta i pokretnice moderne civilizacije.
Ljubav i služenje ostali su više-manje u drugom planu, premda se nosu dali istjerati iz svijeta.
Rezultati? Veliki, ali neki i stravični. Znanost je dovela do Hirošime i Černobila. Hirošima znači svjesnu razornu upotrebu znanja-moći, a Černobil znači stravičnost znanstvenih rezultata koja je pobjegla ispod čovjekove volje i moći. Sofostičko-makijavelovsko usmjerenje autoriteta i moći dovelo je do Auschwitza i Gulaga.
Nastupilo je vrijeme propasti, ili afirmacije Boga ljubavi po kojemu je znanje dužnost služenja drugima, pa makar trebalo to zapečatiti smrću.
Mislim da ne treba izričito reći: eto temeljne misli za sadašnje intelektualce. I u Crkvi i u svijetu.
Može se to reći: znanje i odgovornost, još više suodgovornost. Kad si spoznao, dužan si djelovati, makar te i ne pitaju. Ali djelovati suodgovorno, znači promišljeno, ne da se sofistički nadmećeš nad drugima, nego da sokratovski poslužiš i pomogneš svima.
Isus je to izrazio opisom Posljednjeg suda: "Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili" (Mt 25, 40) i: "Što niste učinili jednome od moje najmanje braće, ni meni niste učinili" (Mt 25, 45).
Za intelektualce je to osobito važno, jer oni rade papirom, idejama, apstrakcijama. To je neizbježivo, ali je osnovno ipak da sve bude u službi konkretnom čovjeku. I da ne bude samo tješenje budućom eshatološkom nagradom, nego upravo sadašnje činjenje u vremenu i prostoru. Hvala!
Tko je sve kriv
Dozovimo u svijest jedno od temeljnih načela naše zapadne civilizacije: Nitko nije zao dok se to ne dokaže. Nitko ne može biti kažnjen ako se prije ne dokaže da je načinio nešto što zaslužuje kaznu. Kazniti se može samo krivac, ali se svatko mora tretirati kao nevin dok mu se krivica ne dokaže. To je načelo naša civilizacija baštinila iz rimskog prava. Iz njega slijedi da je krivica individualna, i da civilizacijski ne može biti prihvaćena kolektivna krivnja.
No u našoj civilizaciji postoji također svijest o sveopćoj grješnosti ljudi, koju je donijelo kršćanstvo: Svaki je čovjek sklon na zlo, nitko nije bez grijeha. Osnovica za to je u istočnom grijehu.
Veliki je Dostojevski išao čak dotle da je kroz usta starca Zosime u Braći Karamazovima predložio ovo: "Tu je jedini spas: preuzmi na se sve grijehe ljudske i učini sebe odgovornim za njih. A tako je zaista, prijatelju moj, jer čim sebe iskreno učiniš odgovornim za sve i sva, odmah ćeš uvidjeti da tako i jest, i da si ti za sve i sva kriv."
Riječ je o dvije razine odmjeravanja krivnje. Prvo se načelo odnosi na javnopravno područje i tičese kažnjavanja zlih djela u ljudskom društvu za uspostavljanje pravnog poretka. Ono je temeljno načelo pravne države. To je bez sumnje veliko civilizacijsko dostignuće i osigurava pravni poredak koji je nuždan za miran život i priznavanje dostojanstva svakog čovjeka u civiliziranom društvu. Vrijedi za izricanje krivnje i odmjeravanje kazne za sva nepočinstva, pa i za ratne zločine.
Drugo se načelo tiče osobne savjesti, ono je strogo moralnog karaktera. Riječ je o krivnji i odgovornosti pred Bogom i pred vlastitom savješću. Ne može biti predmet kažnjavanja od javnih vlasti. Ne ostaje, međutim, nekažnjeno i na ovoj zemlji, ali ta se kazna očituje kao posljedica za ljude i narode, ne može je izreći nijedna vlast.
Ipak je, mislim, potrebno da u ovom času, kad razmišljamo o miru i o dužnosti nas kršćana da vršimo od Krista nam povjerenu "službu pomirenja" (usp. 2 Kor 5, 18), da pokušamo bar letimično situaciju promotriti također s tog drugog, kršćanskog stanovišta: da se pitamo o sovjoj krivnji u ovim stravičnim zlima.
Da, tko je sve kriv za zla rata, za zločine i patnje tolike naše braće i sestara?
Obično kažemo da svatko ima pravo da se brani, da čuva svoja dobra i svoj život. To je prirodno pravo. I to je očito i nepobitno: to je govor u okviru prvoga načela: da ne može biti kažnjen onaj koji se branio. Ali, što ako se ne može obraniti jer je slab i nemoćan? Ima li netko dužnost da brani nemoćne i sprečava zločine? Tko je kriv da je siromah i pravednik ostao bespomoćan pred agresorom i zlotvornikom? Tko je kriv što se zlotvornik našao ohrabrenim da napreduje u svome zlodjelstvu jer mu se nismo pravovremeno i efikasno suprostavljali?
Isus Krist je jasno rekao: "Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili." (Mt 25, 40) i: "Što niste učinili jednome od moje najmanje braće, ni meni niste učinili." (Mt 25, 46). Ako netko brani sam sebe, to je normalno pravo samoodržavanja. To na neki način čine i životinje. Moralno je načelo načelo čovječnosti, čak bogočovječnosti u smislu citiranih Isusovih riječi, ako ja branim ugroženoga, drugoga, ako pomažem nemoćnoga da odoli silniku. To je dužnost ljudske solidarnosti i međusobne ljubavi, svijesti da smo ljudi ukoliko imamo ljudske sućutiprema svakome koji je u nevolji. Tu je naša civilizacija još nedovoljno izgrađena, i ona će u svojoj sadašnjoj zamršenosti propasti ako bezodložno ne krene u efikasnu izgradnju uzajamne solidarnosti i ljubavi. Tu krivnju propusta da se pravovremeno spozna dužnost zaustavljanja zla i obrane nepravedno gaženoga od nasilnika, ne može kazniti nijedna zemaljska vlast, ali ona kažnjava samu sebe jer, "kasno je spremati lijek, kad je preuzelo zlo zbog duga oklijevanja mah" (Horacije).
Nije dosta govoriti samo o pravu na samoobranu. Treba govoriti i o dužnosti da branimo svakoga nepravednog napadnutog. To je stvar duhovne dimenzije koja treba ovoj civilizaciji da opstane. A za to je potrebna molitva, jer postati čovjek za drugoga moguće je samo snagom Duha Božjega. Drugi vatikanski koncil uči nas vjernike da Duh Sveti djeluje u svima ljudima dobre volje, makar oni toga i ne znaju. Duh Sveti drži njihovu dobru volju i vodi njihovu savjest u teškim prijelomnim trenucima.
Znak pobjede "Civilizacije ljubavi" 1994.
U "Godini obitelji" 1994. papa Ivan Pavao II. je napisao Pismo obiteljima. Uz to 1981. je napisao pobudnicu "Obiteljska zajednica". Navedena djela su nešto najbogatije što je ikad izrekao o obitelji jedan papa.
Kroz katoličku smo povijest naučili da papa uglavnom nastupa kad treba obraniti i sačuvati baštinjeno i staro. Ovaj je papa Ivan Pavao II. drugačiji i neprekidno nas iznenađuje iznošenjem novoga. U stvari, iz riznice svojega vjerničkog srca, potaknut Duhom Svetim, neprekidno iznosi "novo i staro" (usp. Mt 13, 52).
Najprije je u enciklici Otkupitelj čovjeka (Redemptor hominis) 1979. godine proglasio da je "put Crkve" kojim ona korača "konkretan čovjek" sa svime što ga čini konkretnim čovjekom. K tome čovjeku pristupa Crkva da najprije otkrije što on jest i što je već stvorio, što već ima, da bi mu ona navijestila kako će u Kristu izrasti u puninu svoga smisla. Polazeći od koncilskog teksta (Crkva u suvremenom svijetu 22), Papa je tada dozvao svima u svijest da se Krist povezao sa svakim čovjekom od samoga časa kad se taj čovjek začne pod srcem svoje majke. Imajući u vidu konkretnog čovjeka sa svime po čemu on živi kao takav, ovaj je Papa više nego ikoji prije njega uvažio vrijednost nacije kao globalne grupe u kojoj čovjek normalno živi.
Razmišljajući o Mariji i o ženi, Ivan Pavao II. na način proroka ustvrdio je da je svaka majka, kad rađa i podiže dijete, nekako dionica onog materijalnog odnosa koji ima Marija prema svome Božanskom Sinu Isusu Kristu (usp. Mulieris dignitatem 19).
Sada je u pismu "Pismo obiteljima pape Ivana Pavla II. 1994." u toku "Godine obitelji", pozivajući se izričito na svoju raniju tvrdnju da je "put Crkve" konkretan čovjek, proklamirao da je "put Crkve" obitelj. Papa tvrdi: "Božansko otajstvo Utjelovljenja Riječi u uskom je odnosu s ljudskom obitelji. I to, ne samo s jednom obitelji, onom nazaretskom, nego nekako sa svakom obitelji, analogno s onim što Drugi vatikanski koncil kaže u vezi sa Sinom Božjim koji je, Utjelovljen, na neki način sama sebe ujedinio sa svakim čovjekom" (GS 22). Dakako, kod toga ima na pameti najprije kršćansku obitelj koja nastaje sakramentalnim sklapanjem ženidbe i u kojoj je Duh Sveti na djelu po milosti sakramenta koji nije samo čin sklapanja ženidbe nego i trajno stanje koje iz sakramentalnog čina nastaje.
Zato je znatnu pozornost posvetio pojmu obitelji kao "domaće Crkve", Crkve u malom, ukoliko se u obitelji proživljava crkvenost i svjedoči spasenjska povezanost čovjeka s Bogom po Isusu Kristu u Duhu Svetome.
Ali se Ivan Pavao II. u ovom pismu ne ograničuje samo na kršćansku obitelj i specifično kršćansku sakramnetalnu ženidbu. Njemu je u vjerničkom srcu i u mislima ljudks obitelj kao takva. On izvodi njezino dostojanstvo i njezin misterij iz samog unutarnjeg misterija Božjega života, iz međusobnog odnošenja triju božanskih Osoba. Tu on intuira na samom biblijskom izvještaju o stvaranju čovjeka "na sliku i priliku Božju" (Post 1, 26-27), a upotpunjuje naukom sv.Pavla u poslanici Efežanima.
U obitelji Ivan Pavao II. vidi prvenstveno "zajedništvo osoba", ocrtavajući taj međusobni značaj obitelji ukoliko je riječ o nečemu jedinstvenom, a u odnosu na sve druge ljudske društvene tvorevine (npr. državu).
Tako obitelj zadobiva povlašteno i jedinstveno mjesto kako se u naravnom redu živi ono "biti čovjek". Dakako, u toj suvislosti Papa mnogo govori o ljubavi kao vezu kojim se ozbiljuje zajedništvo osoba.
Važno je napomenuti da se u pismu inzistira na poštivanju kao polazišnu ljubavi /s osloncem na četvrtu zapovijed Dekaloga); osobiti treba istaći da Papa podržava obavezu poštivanja ne samo svakog člana obitelji, također generacijski, nego da osobito inzistira na dužnosti poštovanja prema svakom novom djetetu koje se ne rađa samo za roditeljle, naciju ili društvo, nego baš za sebe, kao vrijedno u samome sebi. U tom smislu, Papa razrađuje dvije osnovne hhumanističke poruke Drugog vatikanskog koncila, da je čovjek jedino biće koje Bog hoće radi njega samoga da bi ga usrećio (i to ne samo nekako općenito, nego da je baš "ovaj čovjek" radi sebe samoga, vrijedan u sebi, kao osoba a nikada sredstvo!), i drugo: da čovjek potvrđuje i ostvaruje sebe samo nezainteresiranim darivanjem sebe drugome čovjeku!
Papa, dakako, vjeran svojim dosadašnjim učiteljskim nastupima, ne stavlja u pitanje priznavanje ljudksih pravasvakome čovjeku, ali naglašava da priznavanje ljudskih prava nije dosta, nego se traži još i ljubav čovjeka prema čovjeku.
U tom se smislu u ovome pismu Papa na osobit način zalaže za "civilizaciju ljubavi".
Logično sa svim ostalim, on utvrđuje da je obitelj pravo mjesto civilizacije ljubavi, upravo da je obitelj stože civilizacije ljubavi.
Osobitu je pozornost Ivan Pavao II. u pismu posvetion razrađivanju pojma ljubavi, oslanjajući se prvenstveno na glavu 13 Prve poslanice Korinćanima, kod čega se uključno priznaje da takva ljubav nije čovjeku moguća po samim njegovim moćima, te se utvrđuje božanski značaj prave ljubavi, koju u ljudima i obiteljima omogućuje Duh Sveti.
S time u vezi Ivan Pavao II. veliku pozornost posvećuje sveudiljnoj prisutnosti Krista Uskrsnuloga u obiteljima, kao Božanskog "Zaručnika" i kao Dobrog Pastira, jer je Isus obećao: "Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28, 20).
Vjera u prisutnost Krista uskrsnuloga "znak je pobjede civilizacije ljubavi". Dakako, da onda možemo logično zaključiti da su same kršćanske obitelji koje po Kristu u Duhu Svetom doista žive svoj obiteljski poziv, pravi vidljivi znak za zbiljsko uzbiljenje civilizacije ljubavi.
Ostaje jedino bitno pitanje: kako je moguće neko prelaženje iz govora o kršćanskoj obitelji u govor o obitelji naprosto. Rješenje je - u osnovici - u tome što nas Koncil uči da Duh Sveti djeluje i u ljudima dobre volje koji bez svoje krivnje nisu na vidljiv način uklopljeni u Katoličku Crkvu, makar oni i ne znali da je to Duh Sveti koji ih prosvjetljuje i jača za traženje i ostvarivanje onoga što je bolje i ljudski smislenije.
Teologija u učeničkom dijalogu s Kristom 1994.
Služenje je najosnoviji zadatak sve Crkve, jer joj je to naredio sam Sin Božji Isus Krist, koji "nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20, 28); jer joj je taj stav zacrtala samom sobom Presveta Djevica (LK 1, 38, koja je ikona i uzor Crkve i svega čovječanstva. Na Drugom se vatikanskom konciku kako reče koncilski papa Pavao VI. (7.12. 1965.) - Crkva proglasila sluškinjom svega čovječanstva.
Teološko služenje je po svojoj srži intelektualno, služenje razuma, to jest upotrebljavanje i razvijanje toga uzvišenog božanskog dara kako bi se dublje proniknula stvarnost Boga i svijeta i čovjeka u njegovoj konkretnoj povijesnoj protočnosti.
Teološko razmišljanje polazi od vjere. Dakle, teolog je prije svega vjernik, koji svojim razumom želi što dublje shvatiti ono što vjeruje, kako bi svoju vjeru mogao potpunije živjeti i saopćiti drugima ljudima, pa i drugim kulturama, kako bi pomogao da svi dođu do spoznaje pravog smisla i do hodanja putovima svjetla.
Vjera je odgovor i prianjanje uz Riječ Božju dostupna u Svetom pismu i Svetoj predaji, a nad čuvanjem koje bdije autentično crkveno učiteljstvo koje za to ima osiguranu asistenciju Duha Svetoga, ali, u određenom smislu i sva vjernička zajednica Crkve, koja ima nadnaravni sluh za Božju istinu.
Danas bih posebno želio da sebi dublje posvijestimo tezu da se prava teologija razvija u "učeničkom dijalogu s Kristom" koji nam je zajamčio da će biti "s nama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28, 20). Isus je, doduše, otkunuo od nas svoju vidljivu prisutnost, ali on nije otišao od nas tako da bismo sada bili prepušteni samima sebi i golim svojim ljudskim naporima, pa ni onima intelektualnim.
Nije tako da bismo mi sada razmišljali samo o njegovoj davnoj riječi kao davnoj, nego je on i sada s nama i mi po vjeri možemo sada čutišto nam govori i moliti ga da nam objasni ono što treba sada misliti i govoriti. Taj aktualni interpersonalni odnos s njime u Duhu Svetome bitan je za svaku pravu kršćansku teologiju.
Velika misao teologa Emila Merscha je da Isus svojim ljudskim razumom zna svu istinu, pa se može reći da je u tom smislu on kao čovjek počelo sve teologije.
Nitko od ljudi ne može reći da zna sve; ali Krist kao čovjek zna sve. Zato se i može reći da je teološko traženje zapravo traženje da doumimo što Krist zna, što on misli. Posebno to vrijedi za otkrivanje teološke riječi koja ima na neki način proročki karakter, kojim se aktualizira Božje spasenje sada i za sadašnje generacije.
Takvo osobno neposredno komuniciranje s Kristom zbiva se posebno na svakom euharistijskom sastanku. Obećao je, naime: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18, 20).
Tu u svetoj je liturgiji, dakle, povlašteno mjesto gdje teolog sluša, kako bi čuo što treba danas misliti, kako pristupiti sadašnjim problemima, što navijestiti ovoj uzbrkanoj zemlji.
U tom duhu teolog otvara i osobno Svetu knjigu, u samoći svoje radne sobe, kako bi čuo samoga Krista; nije dosta samo znanstveno proučavanje tekstova; ono se doduše ne smije zanemariti, ali Bibliji treba prvenstveno pristupiti stranicama iz kojih nam sam Krist govori. Dakako, dosljedno, mi moramo vjerovati da je Krist prisutan i na ovom našem sastanku jer je uvijel prisutan kad se njegovi sastanu da se bave njegovim poslom.
Kroz te načine kao teolozi komuniciramo s Uskrslim Kristom, ali koji i sada nosi tragove svojih rana kao svjedočanstvo pobjede nad zlim.
No Crkva je u poslijednja vremena na poseban način sebi posvijestila mogućnost kako možemo i moramo susretatu Krista u preduskrsnom stanju, sljedeći veliku misao koju je zacrtao sv.Pavap u poslanici Efežanima (Ef 1, 10 - "da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji") a koju je potom našire razradio veliki teolog sv.Irenij Lionski: misao o rekapitulaciji svega u Kristu.
Ona ima svoje polazište u opisu Posljednjeg suda u Matejevu Evanđelju (Mt 25, 31-46), a naglasio ju je na završetku Drugog vatikanskog koncila papa Pavao VI, 1965., kad je zacrtao poteze onog što se tamo zove "novi kršćanski humanizam", rekavši da Crkva u svakom čovjeku, posebno ako je njegovo lice postalo prozirno po patnji, vidi Krista, a budući da je Krist rekao "tko vidi mene vidi i Oca" (Iv 14, 9), Crkva u svakom čovjeku vidi Boga. Papa Ivan PAvao II. u prvoj svojoj enciklici Redemptor hominis razlaže onda u potankosti kako je konkretan čovjek "put Crkve", jer je Krist povezan sa svakim čovjekom od njegova začeća pod srcem njegove majke.
Teolog, dakle, sućutnim razmišljanjem promatra kroz patnje i nevolje i granice i želje svakog čovjeka i otkriva kroz to što sam Krist sada saopćava iz svoga sveznanja o čovjeku za spasenjsku poruku sadašnjem čovjeku.
Apel za novu evangelizaciju
Svi znamo da nije dosta samo ostaviti dobra svijeta: "To je učinio i filozof Krates", reče jednom sv.Jeronim. Pa nije dosta ni razdijeliti sve svoje siromasima jer ovako reče sv.Pavao: "I kad bih razdao sav svoj imutak, i kad bih predao svoje tijelo da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo" (1 Kor 13, 3). Sržno je: živjeti s Kristom u ljubavi Kristovoj koja je Duh Sveti koji nas onda "upućuje u svu istinu" (Iv 16, 13).
Nova evangelizacija znači ponajprije efektivno posvješćivanje te redovničke kristocentričnosti u samim našim zajednicama da bismo onda mogli pripomoći da ona bude kvasac za posvješćivanje kristovog života u cjelini Crkve kao naroda Božjega. Njezinu je jezgru za ovo vrijeme opisao papa Pavao VI. na posljednjoj sjednici Drugog vatikanskog koncila, 7.12.1965., tako što je rekao da je Crkva u svakom čovjeku - posebno ako je njegovo lice po patnji postalo prozirno - vidi Isusa Krista, a budući da je Krist rekao "tko vidi mene, vidi i Oca" (Iv 14, 9), Crkva u svakom čovjeku vidi Boga! Novi društveni osjećaj prema potlačenima i isključenima iz društvenog života, a i pozornost posvećena narodnim manjinama i novim siromasima današnjeg društva, doveli su do novih nazočnosti i apostolskih i misionarskih nastojanja na novim poljima i područjima apostolata. To treba smatrati djelotvornim odgovorom zahtjevima evanđeoske ljubavi i pravde provođenjem u djelo karizmama ustanovljenja i kao želju nazočnosti Crkve koja djeluje među "najmanjima", s kojima se sam Krist poistovjećuje (usp. Mt 25, 35-40).
Ovdje je posebno naglašeno zauzimanje za "najmanje", ali bez sumnje ostaje valjano ono kako o tome govori Koncil svim kršćanima: "Samo u svjetlu vjere i razmatranjem Riječi Božje može čovjek uvijek i svuda raspoznavati Boga u kojemu "živimo i mičemo se i jesmo" (Dj 17, 28), u svakom događaju tražiti njegovu volju, vidjeti Krista u svim ljudima, bili oni domaći ili stranci, donositi ispravne sudove o pravom značenju i vrijednosti vremenitih stvari u njima samima i u njihovu usmjerenju prema čovjekovoj svrsi".
Očito je da u posvješćivanju toga da u svakom čovjeku treba svjetlom vjere moći otkriti Krista leži naš ključan zadatak za naše vrijeme.
Zato usrdno predlažem da se svi od ovog časa počnemo svesrdno zalagati da se to posvijesti u samim našim zajednicama. I nemojmo najprije postavljati probleme, kako vidjeti Krista u zlotvoru; počnimo s onim što možemo odmah, otkrivati Isusa Krsita u svojoj braći i sestrama, da naše zajednice zablistaju svjetlom i toplinom ljubavi božanske. Duh će nam davati da uzmognemo krugove ljubavi širiti u Crkvi i u svijetu. Najbitnije je ovo: da Kristova rečenica "što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili" (Mt 25, 40) zadobije svijest svih kršćana onakvo mjesto kakvo sad imaju Očenaša i Zdravomarije.
Papa nove evangelizacije
Kao mlada čovjeka Karla je Wojtylu jednoć pogodio bljesak: čovjek je božanski vrijedan. Svaki je čovjek vrijedan božanske ljubavi. "O Bože, zar si pozvao mene? Tvoja usta moje rekoše ime?"
Bog je ljubav. Bog tako ljubi svijet da je poslao svoga Sina da pod cijenu vlastite smrti uvede u Očevu ljubav sve ljude i svakog čovjeka osobno. Kakve li divote i uzvišenosti! Svaki je čovjek pozvan u Očevu ljubav, na svakog čovjeka Bog gleda kao na Krista, svog Sina, i obgrljuje sve ljude svojim Duhom Svetim da mogu sinovskom ljubavlju osjetiti snagu Očeve ljubavi.
Svaki je konkretan čovjek povezan s Isusom Kristom, Isus Krist je zauvjek povezan sa svakim pojedinim čovjekom.
Ako Otac u svakom čovjeku nekako vidi svog Sina Isusa Krista, očevidno je da je najveća spoznaja ako i svaki čovjek uspije vidjeti to isto: u svakom čovjeku otkriti Sina Božjega Isusa Krista. Ostalo sve slijedi iz tog osnovnog uvida.
Ta spoznaja, koju je kasnije Karol Wojtyla označio kao "ljudsku dimenziju otajstva Utjelovljenja" (u enciklici Otkupitelj čovjeka Redemptor hominis 10), zaokupila ga je i nosila kao svećenika i biskupa. Sa žalošću je svaki dan sebi ponavljao da gotovo dvije tisuće godina ta božanska poruka nije uspjela da je svaki čovjek doista čuje. Čak ni oni koji se ispovijedaju Kristovima kao da nisu doumili to što se njemu ukazalo kao najhitnije i najizazovnije.
Za vrijeme Koncila (1962.-1965.) trudio se Karol Wojtyla da osnovne crte te spoznaje nekako budu unesene u dokumente, kako bi se blistava cjelina mogla iz njih čitati pa makar samo "između redaka" (usp. njegov nastupni papinski govor!). I onda je, iznenada, neočekivano i za njega samoga, izabran za papu (16.10.1978.).Nije li to uzdignuće morao doživjeti kao očit znak s neba da je nastupio čas da sve učini kako bi ona spoznaja koja ga je nosila, spoznaja o transcendetnom dostojanstvu svakog čovjeka, bila saopćena svima, čak nekako svakome čovjeku ponaosob? Nije li to poziv da na neki nov način pokrene evangelizaciju svijeta u kojoj će ta ideja zablistati pravim potresnim i obvezujućim sjajem?
Dana 4. ožujka 1979. piše prvu encikliju Otkupitelj čovjek Redemptor hominis u kojoj zacrtava da čovjek može "iznova pronaći sama sebe" prihvaćajući Isusa Krista, otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja, jer samo u Kristovu otajstvu može otkriti i ozbiljiti otajstvo samoga sebe. Tako će čovjek doći ne samo do "plodova štovanja Boga, nego također divljenja prema samome sebi. Kolika li mora biti vrijednost čovjeka pred očima Stvoritelja ako je taj čovjek zavrijedio imati takvog i tolikog Otkupitelja, ako je Bog dao svoga Sina Jedinorođenca, da čovjek ne umre, nega da ima život vječni" (Redemptor hominis 10).
Sve se kreće iz osnovne vjere da se Krist povezao sa svakim čovjekom od samog časa kad se taj čovjek začne pod srcem svoje majke (Redemptor hominis 19). Ta je povezanost svakog čovjeka s Kristom realna, makar taj čovjek i nije toga svjestan (Redemptor hominis 14). Duh Sveti djeluje u svakom čovjeku makar on to i ne zna.
Zato Crkva mora doći k svakom konkretnom čovjeku, upoznati njegove putove, prihvatiti ga s onim što je već stekao, otkriti kristovsku vrijednost onoga što je već stvorio, razlučiti ono što je njegovo osebujno bogastvo od onoga što je stramputičenje i slabost, te mu u svjetlu Kristovu pomoći da kroči naprijed prema onome što je čovječnije, čak bogočovječnije.
To dakako pretpostavlja da Crkva ne kani izvlačiti čovjeka iz onoga što znači njegovu pozitivnu društvenu i duhovnu konkretnost, već samo donijeti poruku koja će osvijetliti put za nove korake prema onome što je bolje za svečovječansku solidarnost i smisaonost.
Osnovna spoznaja o bogosinovskom dostojanstvu svakog čovjeka ohrabrila je papu Ivana Pavla II. na korak koji se nije usudio nijedan papa prije njega: da sazove na molitveni sastanak u Asiz (27.10.1986.) predstavnike svih religija svijeta. Njegova ga smionost nije izdala: oni su se doista sastali na "molitvu za mir", i time je vjerojatno započela nova duhovna epoha u povijesti čovječanstva.
U svojoj prvoj programatskoj enciklici (Redemptor hominis) Ivan Pavao II. sažeto je izrekao da je "konkretan čovjek put Crkve".
Dosljedno tome on je neumoran u afirmaciji konkretnog čovjeka i njegovih neotuđivih prava koja za njega izviru iz samog stvoriteljskog i otkupiteljskog čina Božjega, iz dostojanstva čovjeka koje mu je dano samim začećem.
Ivan Pavao II. nije se zadovoljio da sve to samo poručuje Crkvi i svijetu pismeno ili preko drugih sredstava komuniciranja. On je već od samog početka pontifikata odlučio da osobno putuje u sve zemlje svijeta, do krajeva zemlje, da nekako u osobnu dodiru s konkretnim ljudima omogući svakom čovjeku da doživi onu snagu vjere koja ključa i blista u njegovom srcu i u njegovu krhku tijelu. To je smionost apostolska, smionost prvih navjestitelja kršćanstva, za koju on vjeruje da je Duh Sveti daje i danas Crkvi i da se Crkva mora na to odvažiti bez ustručavanja ili straha da ne bude prihvaćena. Evo što on o tome kaže u enciklici Redemptoris missio (7.12.1990.): "Već na početku svog pontifikata odlučio sam putovati do najudaljenijih krajeva Zemlje da pokažem misionarsku brigu, i upravo me je izravan dodir s narodima koji ne poznaju Krista još više uvjerio u hitnost takva djelovanja" (Redeptoris missio 1). I još, citirajući ono što je 1980. rekao kardinalima i članovima Rimske kurije: "Uputio sam se stazama svijeta da navijestim Envanđelje, da utvrđujem braću u vjeri, da tješim Crkvu, da susretnem čovjeka. To su putovanja vjere... To su tolike prilike za katehezu na proputovanju, za evanđeoski navještaj s produženjem, na svim širinama, za evanđelje i apostolsko učiteljstvo protegnuto sve do krajnjih dijelova zemlje" (Redemptoris missio 63).
Poslanje Crkve je: "objaviti Krista svijetu, pomoći svakom čovjeku da u Kristu pronađe sebe, suvremenim naraštajima naše braće i sestara, narodima, državama, svemu čovječanstvu, zemljama koje još nisu razvijene i onima koje žive u izobilju, svima zajedno pomoći da upoznaju neistraživo Kristovo bogastvo (Ef 3, 8), jer ono je namijenjeno svakome čovjeku, ono predstavlja dobro za svakog pojedinog čovjeka" (Redemptor hominis 11).