Civilizacija ljubavi

Božić kao poziv na "civilizaciju ljubavi" iz 1983. godine

str.182

Zato je Božić posebno hitan poziv svim kršćanima koji nisu pozaspali u nebrizi za navještaj Božje ljubavi suvremenom čovjeku i kojima srce nije otežalo u brizi za stvaranjem svoje udobnosti na zemlji i u učvršćivanju svoje moćnosti među ljudima.

Crkva nema zadatka da sebe učvršćuje kao neka tvrđava, nego je njezin temeljni zadatak da se objavljuje svijetu kao zajednica ljubavi Božje, u kojoj su poput Isusa ljudi spremni jedni za druge sve podnijeti, pa i samu smrt, u kojoj svi jedni druge prigrljuju kao što Krist prigrljuju sve (usp. Rim 15,7) i koja onda po tome postaje privlačno mjesto topline za sve ljude, a posebno za one koji su pritisnuti životom i nevoljom pa osjećaju hitnu potrebu za toplinom, suosjećanjem, podrškom, ohrabrenjem.

Sveti Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.) na osobito je izrazit način u svome životu ostvarivao taj zadatak Crkve - zadatak prigrljivanju ljudi, življenje Božje ljubavi na svijetu "radi grešnika" i "radi čovjeka".

Primjer je bl.Jeremija Kostista (1556.-1625.), Rumunj, koji se odlikovao posebno ljubavlju kojom je dvorio bolesnike. Obojica su posjedovala "čovječnost koja očarava i ohrabruje". Istina je: savršene ljubavi ne može biti ako ne obuhvaća čovjeka, brata.

Za svakog od nas je važno da pravilno mislimo o bitnim zadacima svoga postojanja. Ali se ne može ostati samo kod misli nego treba pregnuti da misao postane djelo, da riječ postane tijelo. Bar onoliko koliko je zacrtao Bonaventura Duda ovim riječima: "Želite li dobro proslaviti Božić? Nađite načina da budete nekome suputnikom i supatnikom i, ako je moguće, razveseljiteljem. Možda će to biti baš i bespomoćnom šutnjom. Ali ako mognete, pronađite načina da to bude - a da nikome ne smetate - djelom."

Kako početi graditi "civilizaciju ljubavi" iz 1985. godine

str.185

Eto hitnog zadatka i poziva za nas sve vjernike Kristove, prema onoj: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po tome će svi znati da ste moji učenici: ako budete ljubili jedni druge."

Apel za izgradnju civilizacije ljubavi

str.208

Slavenska grupa je iznjela prijedlog ovaj aplel u Rimu na međunarodnom studijskom sastanku za promociju teološke kulture u Redu franjevaca kapucina u rujnu 1985. godine.

Kao polazište za izgradnju civilizacije ljubavi u ovaj naš povijesni čas uočavamo na osobit način opis općega suda u Matejevu evanđelju 25, 31-46, a sažetak u retku Mt 25, 40.

Matejev tekst upozorava na ugrožene i hendikepirane materijalno, socijalno, politički; ali treba dohvatiti njegov adekvatni smisao; taj je prihvatiti čovjeka u njegovoj potpunoj konkretosti i drugosti, kao svoj "Ti", u kojemu prihvaćam Krista.

A to onda znači prihvaćati kao svoju i svu njegovu konkretnost, probleme s kojima se suočava, sva njegova kulturna dobra, sve što je stvorio i što mu je vrijedno, kao i njegovu sadašnju kreativnu moć, i njegovu sposobnost za daljnje stvaralaštvo.

Na taj način kršćanstvo postaje kreativno, prihvaćajući i stimulirajući kreativnost.

Tekst Mt 25, 40 upozorava nas da je čovjek u svojim konkretnim vezanostima u pravom smislu "teološko mjesto" u smislu onoga što je rekao Pavao VI. na svršetku Koncila: "Da se upozna Bog, potrebno je upoznati čovjeka."

Na praktičnom planu trebalo bi poduzeti da rečenica Mt 25, 40 tj. "Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili" danas zadobije ključno mjesto u živoj svijesti svakog kršćanskog vjernika. To bi se postiglo ako bi se u svakodnevnu praksu uvela kratka jutarnja molitva, koju bi već djeca naučila:

Gospodine Isuse Kriste, Ti si rekao: Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili. Daj da svjetlost Duha Svetoga rasvijetli moju dušu, pa da u svakom čovjeku s kojim se danas susretnem mogu prepoznati Tebe, Sina čovječjega, koji ćeš me jednom suditi. Amen.

Suodgovorni za čovječnost i slobodu 1993.

str.305

Na str.310: Ljubav uključuje svaku pomoć da svaki čovjek može dostojno živjeti, a ne samo da ne umre od gladi.

Osobna suodgovornost i kolektivna krivnja 1993.

str.313

Na str. 313: Muhamed Filipović je formulirao: Zlo nastaje samo od sebe, ljudi vrlo lako ulaze u scheme zla. A dobro ne nastaje samo od sebe, za njega se čovjek mora boriti.

Važnije je, međutim, i temeljnije razmišljati o odgovornosti za dobro, koje ne nastaje samo od sebe, nego ga moraju ljudi ostvariti, makar uz žrtve i prihvaćanje određene doze patnje koja neminovno ide uz činjenje dobra, borbe za dobro.

Takva odgovornost za dobro nužno je osobna, ona ne nastaje sama od sebe, ona je dio moralne svijesti svakog čovjeka. Dakako, da se i ta odgovornost za dobro odnosi na to da čovjek ne čini zlo. Ali se ona nipošto ne može i ne smije ograničiti samo na nečinjenje, nego mora biti zauzeta oko dobra koje treba otkriti, poduzeti, založiti se za nj.

Na str.320: Govorili smo o Bogu koji je ljubav. Ljubav ipak kao takva čini se nije specifična domena države. Njezina je domena pravda. Pravedno raspoređivanje obaveza, zaštita osobnih i svih drugih naravnih i stečenih prava, uspoređivanje pravde onemogućavanjem i kažnjavanjem zločina.

Neki misle da je u našem hrvatskom mentalitetu, uz takozvani "hrvatski jal", veoma pristutna i mana perfekcionizma, to jest neprimjereno zahtijevanje od naših ljudi da u svemu budu savršeni. To sa sobom nosi obezvrijeđivanje ljudi ako im nađemo bilo koju pogrešku. Često čak neko radovanje ako one koji su se izdigli iznad ostalih možemo obličiti i strovaliti ih u blato. To je destruktivno ponašanje nezrelih ljudi koji nisu svijesni kako je sve ljudski krhko. U brigu oko afirmiranja dobra ide kao bitna komponenta radost nad dobrom koje nađemo u drugima, priznavanje i isticanje onoga što je postignuto u čovječnosti, jer samo tako pomažemo da dobro postane veće i sugurnije u sebe, da se stvori klima u kojoj će se ljudi natjecati oko dobro, a posramiti će se zavidljivost i rušilačko obezvređivanje čovjeka, ma koji bio.

Tko je sve kriv

str.326

Tko je kriv da je siromah i pravednik ostao bespomoćan pred agresorom i zlotvornikom? Tko je kriv što se zlotvornik našao ohrabrenim da napreduje u svome zlodjelstvu jer mu se nismo pravovremeno i efikasno suprostavljali?

...Tu je naša civilizacija još nedovoljno izgrađena, i ona će u svojoj sadašnjoj zamršenosti propasti ako bezodložno ne krene u efikasnu izgradnju uzajamne solidarnosti i ljubavi.

...Nije dosta govoriti samo o pravu na samoobranu. Treba govoriti i o dužnosti da branimo svakoga nepravednog napadnutog. To je stvar duhovne dimenzije koja treba ovoj civilizaciji da opstane. A za to je potrebna molitva, jer postati čovjek za drugoga moguće je samo snagom Duha Svetoga. Drugi vatikanski koncil uči nas vjernike da Duh Sveti djeluje u svima ljudima dobre volje, makar oni toga i ne znaju.

Teologija u učeničkom dijalogu s Kristom 1994.

str.334

Služenje je najosnoviji zadatak sve Crkve, jer joj je to naredio sam Sin Božji Isus Krist, koji "nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20, 28); jer joj je taj stav zacrtala samom sobom Presveta Djevica (LK 1, 38, koja je ikona i uzor Crkve i svega čovječanstva. Na Drugom se vatikanskom konciku kako reče koncilski papa Pavao VI. (7.12. 1965.) - Crkva proglasila sluškinjom svega čovječanstva.

Teološko služenje je po svojoj srži intelektualno, služenje razuma, to jest upotrebljavanje i razvijanje toga uzvišenog božanskog dara kako bi se dublje proniknula stvarnost Boga i svijeta i čovjeka u njegovoj konkretnoj povijesnoj protočnosti.

Teološko prazmišljanje polazi od vjere. Dakle, teolog je prije svega vjernik, koji svojim razumom želi što dublje shvatiti ono što vjeruje, kako bi svoju vjeru mogao potpunije živjeti i saopćiti drugima ljudima, pa i drugim kulturama, kako bi pomogao da svi dođu do spoznaje pravog smisla i do hodanja putovima svjetla.

Vjera je odgovor i prianjanje uz Riječ Božju dostupna u Svetom pismu i Svetoj predaji, a nad čuvanjem koje bdije autentično crkveno učiteljstvo koje za to ima osiguranu asistenciju Duha Svetoga, ali, u određenom smislu i sva vjernička zajednica Crkve., koja ima nadnaravni sluh za Božju istinu.

Danas bih posebno želio da sebi dublje posvijestimo tezu da se prava teologija razvija u "učeničkom dijalogu s Kristom" koji nam je zajamčio da će biti "s nama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28, 20). Isus je, doduše, otkunuo od nas svoju vidljivu prisutnost, ali on nije otišao od nas tako da bismo sada bili prepušteni samima sebi i golim svojim ljudskim naporima, pa ni onima intelektualnim.

Nije tako da bismo mi sada razmišljali samo o njegovoj davnoj riječi kao davnoj, nego je on i sada s nama i mi po vjeri možemo sada čutišto nam govori i moliti ga da nam objasni ono što treba sada misliti i govoriti. Taj aktualni interpersonalni odnos s njime u Duhu Svetome bitan je za svaku pravu kršćansku teologiju.

Velika misao teologa Emila Merscha je da Isus svojim ljudskim razumom zna svu istinu, pa se može reći da je u tom smislu on kao čovjek počelo sve teologije.

Nitko od ljudi ne može reći da zna sve; ali Krist kao čovjek zna sve. Zato se i može reći da je teološko traženje zapravo traženje da doumimo što Krist zna, što on misli. Posebno to vrijedi za otkrivanje teološke riječi koja ima na neki način proročki karakter, kojim se aktualizira Božje spasenje sada i za sadašnje generacije.

Takvo osobno neposredno komuniciranje s Kristom zbiva se posebno na svakom euharistijskom sastanku. Obećao je, naime: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18, 20).

Tu u svetoj je liturgiji, dakle, povlašteno mjesto gdje teolog sluša, kako bi čuo što treba danas misliti, kako pristupiti sadašnjim problemima, što navijestiti ovoj uzbrkanoj zemlji.

U tom duhu teolog otvara i osobno Svetu knjigu, u samoći svoje radne sobe, kako bi čuo samoga Krista; nije dosta samo znanstveno proučavanje tekstova; ono se doduše ne smije zanemariti, ali Bibliji treba prvenstveno pristupiti stranicama iz kojih nam sam Krist govori. Dakako, dosljedno, mi moramo vjerovati da je Krist prisutan i na ovom našem sastanku jer je uvijel prisutan kad se njegovi sastanu da se bave njegovim poslom.

Kroz te načine kao teolozi komuniciramo s Uskrslim Kristom, ali koji i sada nosi tragove svojih rana kao svjedočanstvo pobjede nad zlim.

No Crkva je u poslijednja vremena na poseban način sebi posvijestila mogućnost kako možemo i moramo susretatu Krista u preduskrsnom stanju, sljedeći veliku misao koju je zacrtao sv.Pavap u poslanici Efežanima (Ef 1, 10 - "da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji") a koju je potom našire razradio veliki teolog sv.Irenij Lionski: misao o rekapitulaciji svega u Kristu.

Ona ima svoje polazište u opisu Posljednjeg suda u Matejevu Evanđelju (Mt 25, 31-46), a naglasio ju je na završetku Drugog vatikanskog koncila papa Pavao VI, 1965., kad je zacrtao poteze onog što se tamo zove "novi kršćanski humanizam", rekavši da Crkva u svakom čovjeku, posebno ako je njegovo lice postalo prozirno po patnji, vidi Krista, a budući da je Krist rekao "tko vidi mene vidi i Oca" (Iv 14, 9), Crkva u svakom čovjeku vidi Boga. Papa Ivan PAvao II. u prvoj svojoj enciklici Redemptor hominis razlaže onda u potankosti kako je konkretan čovjek "put Crkve", jer je Krist povezan sa svakim čovjekom od njegova začeća pod srcem njegove majke.

Teolog, dakle, sućutnim razmišljanjem promatra kroz patnje i nevolje i granice i želje svakog čovjeka i otkriva kroz to što sam Krist sada saopćava iz svoga sveznanja o čovjeku za spasenjsku poruku sadašnjem čovjeku.

Odgovornost kršćana u suvremenoj civilizaciji

str.453

Što je ono specifično što Kristov vjernik posjeduje i donosi sa sobom kad s ostalim ljudima surađuje na izgradnji svijeta? Suradnja kršćana u izgradnji ovoga svijeta, suodgovornost za civilizaciju u kojoj žive i njihova svjesna predanost za rast čovječanstva imaju podlogu u Kristovu predanju za čovjeka i čovječanstvo. Krist, Sin Božji, postao je Sinom čovječjim da bi sinove ljudske učinio sinovima Božjim. Time što je utjelovljenjem prihvatio određenu ljudsku narav, prihvatio je kao Bog ujedno i posve određenu kulturu. Prihvatio ju je, da bi je u svojoj ljubavi uzdigao. Ušavši u konkretnog čovjeka i konkretnu povijesnu situaciju, Krist je na neki način postavio princip za svu daljnju povijest kršćanstva. Po tom principu svi oni koji u Krista vjeruju bit će nositelji njegove ljubavi u sasvim određenoj kulturi. Po njemu će se osjećati suodgovornima za vrijeme u kojem žive te će ga nastojati uzdignuti prema Kristu. Crkva tako nije poslana stvarati neku novu civilizaciju, nego ući u svaku i u svaku u Kristu posvetiti. Odgovor na pitanje: "Što kršćani imaju pružiti današnjem svijetu?" Šagi, dakle, prije svega nalazi u prihvaćanju toga svijeta takvoga kakav jest (po uzoru na Kristovo prihvaćanje po utjelovljenju), ali i u uzdignuću i preoblikovanju toga istoga svijeta po ljubavi (po uzoru na ljubav Kristovu).